Veoma zanimljivo otkriće. Pronašli smo tekst u kome se pominje Ugljevički kraj i uopšte oboljenje šljive požegače od bolesti „šarka“
„ŠARKA“ JE IZLIJEČIVA I NIJE PRENOSIVA
Plum pox potyvirus ili „šarka“ smatra se neizlječivom bolesti poput karcinoma kod šljive i drugog koštunjavog voća. U posljednje vrijeme se skreće pažnja na oboljelu džanariku lat.Prunus cerasifera, univerzalnu podlogu za kalemljenje voća koja je jako zahvaćena šarkom. Svojim otkrićem rušim temeljnu teoriju koja je do sada vladala da je bolest neizlječiva i da je prenosiva. Dokazala sam da je uzrok bolesti sekundarna zagađenost zemljišta od kiselih kiša, na prvom mjestu od sumporne kiseline. Kada se dostigne odgovarajući stepen kiselosti, biljka ne može da donese plod do kraja tako da opada plod prije sazrijevanja, javljaju se deformacije na plodu sa izmjenom ukusa ploda te list je prošaran bijelim linijama i u kratkom periodu se suši stablo.
Promjenom strukture zemljišta, tretiranjem sa bazom vrši se neutralizacija kiselosti. Uz dodatno prehranjivanje prirodnim đubrivom ( nekada je bio spoj ovčarstva i uzgoja šljive ), biljka ponovo donosi zdrave plodove. Na primjeru „požegače“ i „stenlejke“ gdje se različito ponaša brzina oboljevanja i izlječenja od „šarke“ a gdje su se krošnje uplele jedna u drugu „stenlejkin“ list je poršaran, dok kod „požegače„ je zdrav i sjajan. Da je bolest prenosiva ne bi mogao da bude zdrav list od „požegače“.
Kisele kiše negativno su se odrazile i na druge biljke. Dokazala sam promjenu na prirodnoj crvenoj ruži kao i njeno izliječenje. Veoma je indikativno da pedologija u svijetu apsolutno ne izučava uticaj sumporne kiseline i drugih sekundarnih kiselina na zemljište niti se prave kategorizacije zagađenog zemljišta Video zapis pod nazivom Vahida Šeremet plum pox potyvirus preuzele su mnoge vodeće agencije u svijetu kao nešto originalno i naučno utemeljeno.
U želji da sačuvam uspomenu na jedinog brata, kojeg sam izgubila u ovom ratu, dovela me je do interesantnog otkrića. Prije rata posadio je on dvije šljive „požegaču“ –„ bistricu“ i „stenlejku“ u naše dvorište. Još za njegova života „požegača“ je obolila, ali nije je htio posjeći. Jednostavno je znao reći : „Neka stoji“. U malom dvorištu ona je samo smetala, kupila sam opali plod i lišće i bacala u smeće, ali u želji da sačuvam nešto „živo“ od njega, počela sam da se interesujem kako bi je spasila. Bila sam potpuni amater i laik za ovu oblast, tako da sam ušla potuno neopterećena sa saznanjima do kojih je zvanična nauka došla sa PPV i porukom da se stablo posječe, izvadi iz korjena i da se tu ništa ne sadi pet godina.
Koncem devedesetih godina prilikom posjete Gradačcu u periodu kada su šljive dozrijevale, vidjela sam prizor da su se grane lomile pod teretom ploda, da su bile tako povijene. Sjetila sam se te slike iz mog ranog djetinjstva šezdesetih godina u Tuzli i nikada više. Tu sam sliku bila gotovo zaboravila. To je bio povod da analiziram razloge kako šljiva uspijeva u Gradačcu, a ne u Tuzli i uzvodno uz Spreču, a ista klima. A onda sam otkrila da poput zavjese TE Tuzla, Koksara Lukavac, „HAK“ su brana koja razdvaja područja gdje šljiva uspjeva, a gdje ne.
UTVRĐIVANJE UZROKA BOLESTI
Video zapis o izliječenju šljive započela sam jako neobičnom pričom, o vrhovima dviju munara, dviju džamija u Tuzli, Jalskom i Čaršijskom. Udaljene su jedna od druge oko 100 m vazdušne linije. Obje su pokrivene sa bakarnim limom, a razlika je jedino što je rekonstrukcija na Jalskoj džamiji bila prije 100 godina, a na Čaršijskoj prije 10 godina. Na Jalskoj džamiji bakarni lim loš ima zelenu patinu tj. radi se o bakarnom oksidu, dok kod Čaršijske džamije lim je crn, bakarni sulfat. Iz ovog primjera izvlaćim zaključak da je do sada kiseonik u strukturi vazduha bio regulator života: disanje, trulenje, oksidacija, vatra…. Sada u vazduhu javlja se sumpor, kojeg je neuporedivo manje nego kiseonika, ali njegova snaga je daleko razornija od kiseonika pošto on jednostavno prelazi u sumpornu kiselinu, koja je jedna od najjačih kiselina. Kišom kiselina ulazi u zemljište i biljka crpi iz zemlje kiselinu, tako da ona ne može da donese plod, te dolazi do tumoroznih izraslina na samoj šljivi, a na listu stvara se šara na „venama“ lista, koje je kiselina oštetila po čemu je ova bolest dobila i ime. Na više načina sam vršila neutralizaciju kiseline, a najjednostavniji je krečnim mlijekom po površini zemljišta, zatim sam stavila prirodno đubrivo i sve skupa okopala oko šljive. Dobila sam ponovo zdrav plod, zdrav list, ne apsolutno, što je i sasvim logično. Sadržaj sumporne kiseline je varijabilna veličina, jer zavisi od padavina i njene koncentracije, od dubine zemljišta dokle je prodrla kiselina, da li je kišna ili sušna godina itd. Do sada ova spoznaja činila je ovaj problem još složenijim. Šljivi prija sušna godina, ali i kišna, što je sasvim suprotno jedno od drugog; Zatim, šljiva uspjeva na brdu ali ne i u podnožju. U zavisnosti od ruže vjetrova postoje male oaze na Majevici gdje šljiva i danas uspjeva, a svuda okolo je nestala tj. ista klima, isti uticaji ali ne i ista količina sumporne kiseline u zemlji. Zabunu je stvaralo da se pojave izuzeci u šljiviku da donose zdrav plod, a sve okolo su bolesne. Odgovor je opet u zemlji. Treba utvrditi da li se možda loži vatra upravo pod tom šljivom, tj. da lug neutrališe kiselinu ili da je u neposrednoj blizini izvorišta ili bunarske vode koja razrjeđuje koncentraciju itd. Dokaz ovoj teoriji svakako je pojava obnavljanja šljive u poratnim godinama kada je bila industrija stala u BiH i kada se prirodno došlo do regeneracije zemljišta. Kao nepobitan dokument navodim članak iz lista „Front slobode“ Tuzla da su stanovnici Ugljevika 1990. godine tražili zvaničan sastanak sa stručnjacima Poljoprivrednog fakulteta iz Sarajeva pošto im je nestalo šljive samo nakon pet godina od puštanja u rad TE „Ugljevik“. Širenje bolesti prvo je išlo iz smjera ka istoku, kako pretežno kiše dolaze iz tog pravca, a onda se elipsasti krug oko TE širio u zavisnosti od dinamike zagađenja zemljišta. Ovdje posebno podcrtavam Zabrđe i Koraj koji su bili lideri u proizvodnji najkvalitetnije šljive. Osim sumporne kiseline postoje i druge agresivne materije koje su dospjele u zemljište i narušile prirodnu ravnotežu kiselosti tla kao što su azotna i amonijačna jedinjenja i druge materije. Vještačka đubriva, zaštitna sredstva, hlor, herbicidu i pesticidi imaju svakako svoj negativan uticaj. Veoma je indikativno, da u analizi zemljišta u svijetu se nigdje ne vrši analiza zagađenosti na sumpornu kiselinu iako se radi o izrazito agresivnoj kiselini. Slobodna sam da izvodim pretpostavku da i pojava kancera kod ljudi i životinja je u uskoj vezi sa zagađenjem prirode od sekundarne kiselosti zemljišta, vode i vazduha odnosno povećanoj ph vrijednosti od normalne.
UTICAJ I NA DRUGE KULTURE
U svom dvorištu čuvam crvenu prirodnu ružu ( rose certalius ) od koje pravim tradicionalni sok. Sve su opet uspomene. Nažalost, pojavila se bolest na ruži, prvo se pojavi na listu fleka poput hrđe te list opadne tako da ostanu samo gole bodljikave stabljike i sa cvijetom koji je zakržljao i deformisan. Kada sam prije dvije godine tretirala jednim od tri sredstava do danas, u proljeće dobila sam ružu jako bogatih listova a sam cvijet je bio tako veliki, pun latica koje su bile „ogromne“, što sam kamerom zabilježila. Iz tog izvlačim zaključak da kisele kiše nisu samo negativno uticale na šljivu, već i na druge biljne vrste. Ove godine pokušati ću napraviti eksperiment i sa bijeljinskim kupusom, koji je bio tako prepoznatljiv po bjelini i mekoći. Sada se javljaju proslojci u glavici kupusa po rubu listova koji trunu tako da ovaj kupus nije više za upotrebu, a posebno kod kiselenja. Prijatelji su mi skrenuli pažnju i na domaći paradajz i krastavce na otvorenom, pošto su u ratu ove kulture donosile velike prinose, a sada ponovo ne. Zasigurno i druge biljne vrste trpe promjene koje se odražavaju u većoj ili slabijoj formi.
BOLEST JE NEPRENOSIVA
Osim uzroka bolesti, došla sam do otkrića da je „Šarka“ neprenosiva iako je zahvatila cijeli svijet. Svakako je velika hrabrost zastupati ovu tezu, ali najjači argument podaren mi je u mom dvorištu. Kako „stenlejka“ donosi zdrave i ukusne plodove, to nisam obraćala pažnju da li je i ona obolila od „šarke“. Kada sam odnijela kaleme u „Rasadnik“ u Špionicu da mi se okalemi moja šljiva „požegača“, tom prilikom sam ponijela i par grančica od „stenlejke“, pošto je veoma kvalitetna da je sebi okaleme u Rasadniku. ( Prof. Jarebica tražio je da se šljiva okalemi da se vidi kako će se nova stabla ponašati na „šarku“). Bila su četiri agronoma i iako je vodeći agronom pojeo šljivu koja je bila na grančici sredinom septembra nisu znali o kakvoj se šljivi radi. Tek kada sam im rekla opet u čudu da je to naša autohtona šljiva, reakcija je bila tim veća jer su mi pokazali grančicu na kojoj apsolutno nije bilo „šare“, dok kod „stenlejke“ je bila jako izražena „šara“. Ove dvije šljive su udaljene jedna od druge oko 3m i krošnje su im upletene, tako da sam dobila nepobitan argument da bolest nije prenosiva. Napravila sam video zapis o dvije šljive iz mog dvorišta koji koji se nalazi na YouTube i sastavni je dio ovog rada. Ustvari, biljka – stablo je zdravo, problem je u zemlji. Tamo gdje se postigne odgovarajuća koncentracija sekundarne kiselosti, tu se pojavljuje šarka. Nju ne prenosi vjetar, nju ne prenose insekti niti makaze kojima se orezuje, tako da sadašnja teorija o prenosivosti bolesti postala je dogma. Vjeruje se u nešto imaginarno, bez dokaza.
Z A K L J U Č A K
U želji da sačuvam samo jednu šljivu došla sam do otkrića da je „šarka“ u direktnoj uslovljenosti sa zagađenjem zemljišta kao posljedica uticaja kiselih kiša. Biljka nije obolila. Stablo samo crpi preko žila u sebe i sumpornu kiselinu i druge agresivne materije, koja razara njegovo tkivo- list, zatim stvara tumorozne deformacije ploda i ne može biljka da donese plod do kraja. Opadanjem ploda na tlo multiplicira se kiselost što za posljedicu ima sušenje stabla. Pored šljive i na druge kulture se odražava sekundarna zagađenost zemljišta. Dokazala sam na domaćoj crvenoj ruži – lat. Rosa certalius, a pokušati ću da napravim eksperiment i sa bijeljinskim kupusom. Bolest nije prenosiva. Kada se na određenom području dostigne stepen zagađenosti kiselim kišama, tu se pojavljuje bolest. „Šarka“ je izliječiva što sam dokazala na vlastitom primjeru. Zvanična doktrina napravila je veliku štetu čovječanstvu jer je bila preporuka da se stablo siječe, vadi iz zemlje i tu da se ne sadi ništa pet godina.
Literatura
Osim osnovnih podataka o nazivu bolesti koje sam našla na internetu, korisna mi je bila informacija o šljivi iz udžbenika za Preparandiju iz AU perioda.
REFERENCE
Kao inovator izlagala sam u 2008. godini na slijedećim svjetskim izložbama: Seul, KIWIA prva sjetska izložba žena inovatora, gdje sam za šljivu dobila zlatnu medalju, „Arca“ Zagreb jedina sam dobila iz BiH zlatnu medalju i SuZhou –Kina svjetska izložba IFIA zlatna medalja. Na XI Svjetskom simpoziju o bolesti biljaka koji se održao 2010. godine na Cornell univerzitetu u SAD izlagala sam o svom otkriću putem postera. Video zapis se nalazi na Youtube pod mojim imenom. Trenutno više od 300 agencija u svijetu je preuzelo ovaj CD od Worldnews, vodećih stručnih časopisa, od Indije, Nepala, Kine , Japana, Tajlanda, Rusije , Ukrajine, Bugarske, Španije, Finske , Francuske do SAD, Kanade, Paragvaja , Argentine i drugih. Na prvoj strani Google na pojam Plum pox potyvirus se nalazi moj video zapis.
Vahida Šeremet Tuzla, 3.7.2011.god
0
20
20
20
