UPOZNAO SAM ŽENU KOJA JE PREŽIVJELA ATOMSKU BOMBU
Za TD portal piše : Robert Dacesin
Kroz čitav period odrastanja, gledao sam čuvenu emisiju “Svijet na dlanu” simpatičnog Slobodana Mićića, jednog od najvećih putnika sa naših prostora. Bilo bi obično nešto iza podne kada bismo tata i ja zasjeli na kauču u dnevnoj sobi i u pola sata koliko bi epizode obično trajale, upijali svaki dijelić mjesta koje bi taj dan bilo prikazano.
Gledajući sve ovo, povremeno bih se uhvatio kako maštam da i ja tako putujem svijetom, snimam putopisne emisije i da mi kancelarija umjesto one sa četiri zida, budu pješčane plaže Kariba ili drevne arheološke lokacije. Usudio bih se i da dopustim mojoj mašti da ode još dalje pa da poželim da na tim putovanjima upoznajem i neke zanimljive ljude i sa njima radim priče, te sam jezike koje govorim osim iz ljubavi, učio i iz ovog razloga.
Jeste da sam u ovom poslu tek početnik i da toliko još stvari ne znam i trebam da naučim, nikada prema nečemu nisam osjećao ovoliku strast i ljubav i ne prođe dan da barem na neki način radim na kvalitetu videa koje pravimo. Ljudi koji su najbliži oko mene, znaju koliko ih samo gnjavim pričom o YouTube. Stoga, ovo putovanje na kojem sam sada i koje je organizovano od strane Vlade Japana uz pomoć ambasade ove zemlje u Bosni i Hercegovini, omogućilo mi je da dobijem pristup nekim mjestima i ljudima, kroz koje sam upravo dobio priliku da radim ovo o čemu sam uvijek maštao. Izvještavam o dalekim lokacijama i upoznajem ljude iza kojih stoje prave fontane priča o mudrosti.
A iako sam u svojim videima do sada imao priliku da razgovaram sa nekim nevjerovatnim ljudima kako iz stranih zemalja tako i iz domaćih krajeva, ovaj razgovor ovdje, nešto je sasvim posebno. Naime, u Memorijalnom centru u Hirošimi, razgovarao sam jedan na jedan sa Teruko Yahata, jednoj od preživjelih osoba od atomske bombe u Hirošimi. U trenutku kada je atomska bomba bačena, 6. avgusta 1945. godine, Teruko je imala sedam godina i veoma se dobro sjeća svega što se tada desilo. Svih malih stvari koje u udžbenicima istorije nisu nigdje zapisane i koje nose ispovjesti toliko nevjerovatne da bi o njima i filmovi mogli da se snimaju.
U razgovoru koji nikada neću zaboraviti i koji je trajao nešto više od sat vremena, Teruko je podijelila sa mnom mnogo privatnih stvari iz života i detaljnije mi ispričala pojedinosti o životu u Hirošimi u tom periodu. Na kraju kada je završila i kada sam kao i tokom obilaska muzeja bio gotovo na ivici suza, trudeći se da ih ona ne vidi, prišao sam joj brzo i čvrsto je zagrlio, ostajući u tom položaju dobrih pet sekundi. Zahvalio joj se na tome što širi svijest o onome što se desilo i pomaže nam da iako nikada nećemo moći da osjetimo njene muke, izvučemo jednu bitnu poruku o miru i ljubavi, dvije vjerovatno najbitnije, a opet često zaboravljene stvari.
Na mom YouTube kanalu biće objavljen ovaj intervju, kao i cjelokupan video o Hirošimi, te ukoliko želite da ga pogledate, možete ga zapratiti
