U opštini Ugljevik već godinama se izdvajaju značajna sredstva za razvoj poljoprivrede. Subvencije, podsticaji, razni projekti – na papiru sve izgleda kao ozbiljna podrška domaćim proizvođačima. Međutim, stvarnost na terenu postavlja jedno jednostavno pitanje: gdje su domaći proizvodi?
Na pijacama i u marketima, umjesto lokalnog povrća, voća i mesa, dominira roba iz uvoza. Police su pune proizvoda iz regiona i Evropske unije, dok su domaći proizvođači gotovo nevidljivi. Uprkos milionima uloženim u sektor poljoprivrede, rezultati su slabi ili gotovo nepostojeći.
Poljoprivrednici s kojima smo razgovarali kažu da podrška često nije usmjerena tamo gdje je najpotrebnija. Subvencije se, tvrde, dijele bez jasne strategije i dugoročnog plana. Nedostaje sistemsko praćenje rezultata, ali i konkretna pomoć u plasmanu proizvoda. Bez sigurnog tržišta, proizvodnja postaje rizik koji mnogi više nisu spremni da preuzmu.
S druge strane, nadležni redovno ističu kako su sredstva dostupna i kako su programi podrške otvoreni za sve koji žele da se bave poljoprivredom. Međutim, broj aktivnih proizvođača ne raste, a sela ostaju praznija iz godine u godinu.
Poseban problem predstavlja nedostatak organizovanog otkupa i prerade. Bez hladnjača, bez zadruga koje funkcionišu u praksi i bez jasne veze između proizvođača i tržišta, domaća proizvodnja ostaje na nivou pojedinačnih pokušaja. U Ugljeviku postoji nešto što se zove „zadruga“ ali ona je sve osim toga.
Postavlja se i pitanje kontrole: ko prati gdje završava novac iz subvencija i kakvi su konkretni efekti tih ulaganja? Da li se sredstva dodjeljuju onima koji zaista proizvode ili onima koji ispunjavaju administrativne uslove?
U vremenu kada cijene hrane rastu, a sve se više govori o značaju domaće proizvodnje, paradoks u Ugljeviku postaje još očigledniji. Novac se ulaže, ali rezultata nema.
Rješenja postoje – ali zahtijevaju ozbiljan zaokret. Potrebna je jasna strategija razvoja poljoprivrede, fokus na male i srednje proizvođače, garantovan otkup i jačanje lokalnih tržišta. Bez toga, subvencije će ostati samo brojke u budžetu, a domaći proizvodi i dalje rijetkost na trpezama građana.
Jer bez stvarne proizvodnje – nema ni stvarne poljoprivrede.
Za TD portal: D.Mandić
