Dragan Bursać: Dječija krv curi niz Prozor
0
0
Piše: Dragan Bursać
„Stjepan – deset godina. Na sebi je imao šareni vuneni džemper, te gaćice bijelo-plave. Imao je prostrijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja.Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol.”
Stjepan i Marija Zelić zajedno imaju 23 godine. Tako se igraju, tako sabiraju, tako matematiku izučavaju. A cifre pretvorene u brojeve kažu da Stjepan ima deset, a Marija 13 godina. Učenici su osnovne škole u Uzdolu. Stjepan je u četvrtom razredu, a Marija u šestom. Marija pomaže mlađem bratu i s matematikom i sa ostalim predmetima.
Majka i djeca u bijegu
Majka Ruža ne može sve stići. A na majku se te 1992. godine svalilo hiljade nevolja i zala ovog svijeta. Njen suprug Josip Zelić umire u maju te 1992. godine nakon kraće bolesti, a nakon toga gine njen sin Ivan.
I sad Ruža Zelić podiže svoja dva pilenceta, Mariju i Stjepana. To je njen svijet, njen kosmos, gore iznad Prozora u Uzdolu, na onim visinama planinskim.
A tog ranog jutra 14. septembra 1993. spavali su u naručju majčinom i Stjepan i Marija. Do duboko u noć su pričali, pa ih je san još držao.
A onda pucanj, drugi, pa treći. Mitraljez je sjekao po Uzdolu ali i po putu Zelenike-Bobari, istočno od Prozora.
Mati Ruža, prvo je zgrlila djecu, pokušala im prekriti uši da ne čuju paljbu, ali to ne znači ništa u zlu. To i nije ništa…
Stjepan se priljubljuje uz sestricu Mariju. Ne plače. Želi biti hrabar, koliko desetogodišnjak to može. Želi odrasti u ovih par minuta dok iznad doline odjekuje paljba. Želi bti onaj koji će pomoći majci i sestrici. Pa oept taj strah, taj prokleti strah nadvija se i nad trošnu kućicu, uvlači se u zidove i kosti dječije.
Mora se bježati. Bilo gdje. Za oblačenje, za stvari, za nekakve riječi, planove i nakane sad je kasno. Treba samo bježati! Bilo gdje.
Mati Ruža uzima u naručje svoju djecu, izlazi iz kuće ogrnuta nekakvim starim muškim kaputom. Za to vrijeme malena Marija, u donjem dijelu crne pidžame i plavoj majici, pokušava Stjepanu navući džemper, dok dječak sam bezuspješno pokušava obući donji dio trenerke.
Pucnji su tu, a sa pucnjima čuju se i vojnici – kukavice, Armije BiH koji valjda bodreći jedni druge “hrabro“ nadiru na civile. I to njih više od 150 “junački“ napada Uzdol sa starcima, ženama i djecom.
Ružina kuća je jedna od prvih na udaru.
Mati istrčava i sa djecom preko dvorišta i hita na put Zelenike-Bobari. Jednom rukom drži Stjepana, a drugom traži Mariju.
Egzekucija
A onda prvi rafal i toplina oko struka i uz kičmu, koja se najednom pretvara u odumirću studen. Mati Ruža pada mrtva. Stjepan, dijete od deset godina, vrišti i u vrisku se otima mrtvoj majci. Iznad sebe vidi šumu, jedan ili dva koraka i biće u onom žbunu gore ispred sebe. A to znači spas i život.
Onda pisak, koji raznosi bol po glavi i gasi svjetlo života. Stjepan je jednim smrtonosnim hicem pogođen u potiljak. Dijete je samo palo iznad majke. Srušilo se i zauvijek nestalo sa ovog svijeta zločinačkim metkom.
Marija je skočila na drugu stranu. Tamo je bila jaruga, a dolje, dolje je spas. Ako bi se nekako bacila u ambis, možda bi slomila ruku ili nogu, ali bi preživjela sigiurno. Jedan metar, eventualno dva metra i eto produžetka života. I čula je Marija rafal. Sa leđa. Njeni unutrašnji organi su izletjeli ispred djeteta. Gledala je i ništa vidjela nije. Smrt. Tek tako.
Obdukcija
Nema više Ruže, nema Marije i nema Stjepana. Nema majke sa dvoje djece.
Obdukcija će pokazati sljedeće:
Stjepan Zelić: 2. 1. 1983. – 14. 9. 1993.
“Na sebi imao; šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao prostrijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol.”
Marija Zelić: 2. 9. 1980. – 14. 9. 1993
”Na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaće. Ima prostrijelne rane prsnog koša s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja; te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane. Marija je poginula na istoj cesti, Zelenike – Bobari, kao i brat Stjepan”
Ruža Zelić: 25. 12. 1943. – 14. 9. 1993
”Na sebi je imala jaknu smećkasto plavkastu; ispod koje se vidi vuneni pulover i crni džemper dugih rukava; suknju plav kasto – crvenkastu; donje duge gaće; vunene sive čarape i jednu gumenu cipelu; imala strijelne rane prsnog koša i trbuha i lijeve natkoljenice, nastale djelovanjem pro jek tila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja”
Ovo je samo mali kroki, mikropriča zadnjih trenutaka života djece i majke iz Uzdola.
Inače, u selu Uzdol ubijena je 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Među civilima bilo je troje djece. Pomenuti Stjepan, sestra mu Marija i malena Jadranka Zelenika od 12 godina.
Krvnici gotovo svi na slobodi
O krvnicma, šta znamo?
Zločine je počinio Samostalni bataljon “Prozor“ iz sastava Armije BiH, na čelu s Enverom Buzom, koji je za zločin dobio 12 godina robije nakon silnog boravka i uživanja u slobodi. Što će reći po 5 mjeseci za svakog ubijenog čovjeka (sic!). Podređeni i nadređeni u lancu odgovornosti – nema ih. Preciznije, niko još nije osuđen za masakr u Uzdolu. Niti će, kako sada stvari stoje.
A monstrumi su se pravdali kako je u pitanju “legitmini vojni cilj“.
Pa se treba zapitati, kako je moguće da su Stjepan, Marija i Jadranka “legitimni vojni cilj“? Pa se treba zapitati, kako je moguće da je od 29 ubijenih civila bilo 20 žena i djece? Jesu li svi oni “legitimni vojni cilj“?
Naš život treba graditi na istini, na samilosti ali i na odgovornosti svih, pa i zločinaca, bez obzira kojoj vojsci i u ime kojeg “svetog cilje“ su ubijali djecu.
Stjepan je imao deset godina, Marija 13. Sada bi bili ljudi u najpotentnijim godinama, sada bi bili možebitno roditelji, sada bi bili…
Ne, ne bi! I ne nisu!
A mi, svi zajedno ne smijemo dozvoliti novi Uzdol i ubijanje djece. Nikada i nigdje. Prošlo je 27 godina, a zvijeri i ubice su na slobodi – oko nas.
Da se ne zaboravi!
https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/dragan-bursac-djecija-krv-curi-niz-prozor/389884?fbclid=IwAR25lSejA9R9-UzTe7bmRZ1SEzMNfw89HHZ-uhu2sNiBgDh18RXFqcW-1Wo
