Srbin sa šajkačom, srpski seljak
Srešćete ga tek ponekad u gradu kad dođe kod doktora ili na pijacu, neupadljivog ponašanja, dostojanstven. U pohabanom odijelu. Skroman. Onakav kakav je oduvijek bio srpski seljak. Ali ispod skromne spoljašnjosti krije se gotovo uvijek britak um, vedri duh i spremnost da pomogne. Sa tugom i ljubavlju uvijek se osvrnem na te ljude koje tako rijetko srećemo na ulicama gradova. Kao da negdje lagano umirući sa svojim napuštenim selom umire i nestaje i srpski seljak.
Ko je on,taj čovjek sa šajkačom?
Veliki sin Srbije koji čuva tradiciju!
Antiglobalista!
Heroj današnjice jer živjeti danas na selu ravno je podvigu čovjeka koji nema veliko obrazovanje ali ima duh, dušu, pamet i domaće vaspitanje!
Čovjek koji sa ponosom i inatom i danas nosi šajkaču!
Borac sa nepogodama; nevremenom i sušom; borac za opstanak na srpskom ognjištu.
Usamljena pogrbljena i tiha prilika srpskog seljaka sa šajkačom ponekad je viđena na hodnicima Domova Zdravlja, jer u grad dolaze rijetko samo kad moraju, samo kod ljekara.
Nećete čuti da viče, buni se ili protestuje.
Foto: M. Jeremić
Nećete vidjeti primitivizam ni u izgledu ni u ponašanju.
To su im prikačile nadobudne gradske ženske ali i muške „pokondirene tikve“ koje vjeruju da je marka garderobe koju nosu važnija od domaćeg vaspitanja.
Da je imati novac važnije nego imati obraz.
Da je živjeti u urbanoj sredini važnije nego imati pamet u glavi .
Da je sve što ima uvoznu robnu marku mnogo vrijednije od domaćeg .
Takve „dame i gospoda“ puni prezira prema srpskom selu i seljaku takođe čekaju po Domovima zdravlja sa svojom sve bolesnijom djecom, sa Koka kolom u rukama i polupraznim pecivima sa margarinom i malo biljnog sira iz pekare, jer njima domaća hrana nije bitna, to nije „in“.
Kući će ih vjerovatno sačekati neki obrok brze i prazne hrane uz uvezenu salatu punu pesticida, ili sa uvezenim GMO voćem bez ukusa, ponekad ali rijetko, jer kuvanje nije u modi, supa sa mesom sa farmi prepuna antibiotika, ili jaja neprijatnog mirisa zbog koncentrata …
Prezir i ponižavanje svega što je domaće ili sa sela, što nije urbano ili uvezeno, doveli su mnoge ljude u Srbiji do propadanja: moralnog materijalnog i zdravstvenog.
Domaće „zlato“ postalo je manje vrijedno čak i od uvezene plastike.
To što je bilo zlato postalo je kič, a instant preživljavanje postalo je imperativ.
Zamijenili smo, kako to reče jednom Bora Dugić, svilu za najlon a da to nismo ni primjetili.
Sa gubitkom domaćeg vaspitanja i uvozom inostranih „vaspitnih mjera“ izgubio se negdje i ukus domaće zdrave hrane.
Tu i tamo pojavi se organski gajena hrana velikih cijena, dostupna samo za izabranu „gospodu“
Tako je prezir prema svojim korijenima, bježanje od prirode, lenjost, dovela do povećanja niza bolesti, tjelesnih ali i duševnih.
Sunce, pitku izvorsku vodu, svoju djedovinu prodajemo u bescjenje i mijenjamo je za malo betona, uvezene krpice i poslednje marke telefona.
Astma i degenerativne bolesti kod djece su sve češće.
Žene u gradu često smatraju za uspjeh ako ne moraju da kuvaju, hrane svoju porodicu konzerviranom hranom punom aditiva. Danak se plaća kasnije. U lijekovima.
I onda vidim opet tu skromnu priliku, gleda me sa očima predaka, gleda me pogledom kroz vijekove, pogledom na trenutak čini se , ugašenim i bez nade.
Gdje je danas naše srpsko selo?
Foto. M. Jeremić
Evo ljekari opet govore da se na velika vrata opet vraća stara narodna medicina, govore da je slanina zdrava, a naše oči propadaju i gase se naša sela poslednji bedemi u odbrani zdravlja naroda.
Stari ljekari su govorili neka vam hrana bude lijek a lijek neka bude hrana.
Vapaj sela niko ne čuje. Zato su nam bolnice pune.
Iskreno divljenje i poštovanje tebi Srbine sa sela!
Odlaziš od nas pomalo pogrbljenog hoda, spuštene glave, ali odlučnoga i nepokolebljivog koraka i duha. Okrećeš nam leđa kao što je mnogo ljudi u Srbiji davno okrenulo leđa srpskom selu i seljaku.
A sa tobom odlazi čista priroda, zdrava hrana, uzorane njive, miris domaćeg hljeba, čista izvorska voda. Ostajemo na vrelom betonu, pored kioska brze hrane, i preturamo džepove tražeći ljekarske knjižice zbog alergija, depresije, gušenja…
Gledamo da prodamo jeftino djedovu njivu zaraslu u korov, taman toliko da se kupi jedan dobar telefon…
I vozimo se u pogrešnom pravcu!
Tamo na toj njivi moglo bi da poraste neko stablo voća stare srpske sorte koja se ne prska i ne traži mnogo rada a a daje zdrave plodove. neka Karamanka, Kolačara, Šumatovka…Ili stara srpska vinova loza koja ne traži mnogo rada a mnogo daje…
Da bude grožđa i voća za djecu, da se ulaže u budućnost i zdravlje.
Ovo pišem za naše pretke , naše seljake.
Da nije bilo njih ne bi bilo ni nas.
Kad ne bude njih, neće sigurno biti ni nas.
Tekst preuzet sa Fejsbuk stranice „Knjiga o Milutinu“
Svi moji preci – Dobrica Erić
Svi moji Preci, koje često sanjam
Bili su Srbi, i ja im se klanjam.
Polupismeni težaci,
krajem 50.tih godina prošlog veka
Foto: arhiva K. Krstić-Tadić
gorštaci i goroseče,
ali pravoslavci.
Hvala im što nam kroz ljute godine
Sačuvaše ova brda i doline
Po kojima se još razleže jeka
Od Njine pesme, psovke i leleka
I rađaju voćke, koje posadiše
Ti stari voćari, Te bivše radiše.
Sad su Prah, pomešan sa zemljom i peskom
Mir Dušama njinim u Carstvu nebeskom!
I ja, Njin potomak i dužnik,
od glave Do pete,
zemljoljubac i đak Svetog Save
Želim da proživim,
ostarim i umrem
U Zemlji Srbiji i da budem grumen
Ove Zemlje, o kojoj pevam bez predaha
I u kojoj svetli Prah mojih Predaka!
I moji potomci, đaci, zemljodelci
I vojnici, Srbi su ko i moji Preci.
Blagoliki, mekodušni tvrdoglavci
I gruborečići, ali svetosavci.
Ako ovu dugu zimu zla prezime
Sačuvaće svoje ime i prezime.
Hvala im što brane Grobove od trave
A kućni prag i slavski kolač od troglave.
Blagosiljam im sofre i kolevke
Zahvalan što smem izaći pred Pretke.
Nek im se dimljaci na kućama dime
Sve dok ukućani slave Krsno ime!
A ja, njin predak, sluga bez ajluka
I bez gazde, pesmoljubac i đak Hromog Vuka.
Želim da proživim, ostarim i umrem
U Zemlji Srbiji i da budem Grumen
Ove zemlje, o kojoj pevam bez predaha
I u kojoj svetli Prah naših Predaka!
Dobrica Erić
