Slušam evo i snimak iz Baške Vode.
Sjetili se Jasenovca, Stare Gradiške…
Iskreno srećna sam što sam tu priču raskrstila. Stavila tačku. Samo još ljepa sjećanja na drage ljude i preljepe predjele čuvam od ovakvih utvara.
Shvatila sam da je ona moja voljena Lika sa mnom pošla. U meni ona meni živi. I meni je to dovoljno jer sve ostalo mi tamo kaljaju neljudi. Ne ljudi! S njima kraju.
Neljudi!
A puno ih na broju.
I iskreno, sada mi je žalije onih tamo ljudi (čiji god da jesu) koji moraju svaki dan zbog neljudi da se foliraju, sakrivaju, prenemažu, maskiraju… nego onih koji pate za svodom iznad ognjišta svoga. (Oprostite svi koji nikako da prebolite i koji možete to svariti. Isključivo u svoje ime na svom profilu pišem)
Odvajkada biše seobe. Nikad iz dobra povoda.
Ili glad ili rat pokrenuše narod. Najviše rat pokrenu one kojima nije “brat” već zapravo rat.
Naravno da nama naš krst najteže pade. Nema generacije koja ga teška nosila nije ili neće. Kako god ga uprtljali – bar nezgrapan dođe. No sve je za živa čovjeka.
Na sve se on navikne prvo neg’ otputuje.
A putovaće svaki. To mnogi zaborave.
Milena Čanković – Krajiški poeta