Nedostatak padavina već ostavlja posljedice na pšenicu, ali proizvođače još više brine ono na šta ne mogu da utiču, a to je cijena. Dok se očekuju manji prinosi zbog suše, otkupna cijena pšenice ostaje na nivou od prije skoro dvije decenije, uprkos višestruko većim troškovima proizvodnje.
Pšenica ove godine teško da će ostvariti očekivane prinose, smatra Bojan Mojsa iz Gaja. Kako kaže, posljedice nedostatka vlage već su vidljive na usjevu.
„Ne mogu tačno da procenim koliki će biti pad prinosa, ali sigurno neće biti normalan. Klas je kraći, a vode nema. To će se odraziti na rod“, kaže Mojsa.
Cijena niža nego 2008, a troškovi otišli u nebo
Iako na visinu prinosa proizvođači mogu donekle da utiču izborom agrotehnike, vremenskim uslovima i njegom usjeva, cijena je nešto na šta nemaju nikakav uticaj.
Mojsa podsjeća da se pšenica danas pominje po cijenama od 21 do 22 dinara po kilogramu, što smatra potpuno neodrživim.
„To je smešno. Pšenica je 2008. godine vredela 23 ili 24 dinara po kilogramu. A kakve su tada bile cene goriva, đubriva i hemije, a kakve su danas? Sa cenom od 20 dinara mi nemamo nikakvu računicu“, ističe on.
Poslednjih godina mnogi proizvođači povećali su površine pod pšenicom, prije svega zbog sve češćih suša koje pogađaju proljećne usjeve. Međutim, ni prelazak na ozime kulture nije doneo očekivanu sigurnost.
Bježanje iz jedne kulture u drugu nije rješenje
Kako objašnjava naš sagovornik, nakon prošlogodišnjih problema sa kukuruzom mnogi poljoprivrednici počeli su da mijenjaju proizvodnju u potrazi za sigurnijim rješenjem.
Ipak, Mojsa smatra da poljoprivreda ne može da se vodi stihijski.
„Ne može danas kukuruz, sutra repica, pa prekosutra nešto treće. Mora da postoji red i plodored. Mi pšenicu sejemo na oko 30 odsto površina i držimo se plana. Ako danas poseješ nešto samo zato što trenutno ima bolju cenu, niko ti ne garantuje da će baš ta kultura dati rezultat“, objašnjava on.
Dodaje da jedna ili dvije kiše u pravom trenutku mogu potpuno promijeniti situaciju kod kukuruza, zbog čega odluke ne bi trebalo donositi isključivo na osnovu trenutnih tržišnih okolnosti.
„Sa minusima nema opstanka“
Na pitanje da li bi dugogodišnja kombinacija suše, visokih troškova i niskih cijena mogla da dovede do odustajanja od proizvodnje, Mojsa odgovara bez mnogo dileme.
„Nažalost, hoće. Koliko god mi voljeli zemlju i proizvodnju, kada godinama praviš minuse, jednog dana dođe kraj. Ne možeš da opstaneš. Ili će banka da te proda ili ćeš sam odustati“, kaže on.
Prema njegovim riječima, problem nije samo u pšenici već i u drugim ratarskim kulturama, čije cijene ne prate rast troškova proizvodnje.
„Nemoguće je proizvoditi po cenama kao pre 17 ili 18 godina. Sve je poskupelo – gorivo, đubrivo, hemija, život. A cena proizvoda je ostala gotovo ista. Tu nema teorije da se opstane. Guramo dokle možemo“, poručuje Mojsa.
Na kraju dodaje da bi bilo velika šteta da se poljoprivreda, koju naziva „jedinom fabrikom koja još radi“, ugasi zbog loše računice.
„Dao nam je Bog ovakvu zemlju i ovakvu lepotu. Šteta bi bila da se to uništi“, zaključuje Mojsa.
