PRVI I POSLJEDNJI KAUBOJ BALKANA: Sjećate li se Harija Džeksona?

Hari Džekson u prvom planu (FOTO: Preporod)

Sjećate li se Hari Džeksona?

Ovom rečenicom počeo sam tekst o čovjeku po kome se prepoznavala Bijeljina, prvom i posljednjem kauboju Balkana, Hari Džeksonu, u prvom broju lista Slobodna Bosna, 31. oktobra 1991. godine. U uvodu je pisalo i ovo:

„Hari Džekson je čovjek čiji su snovi bili jači od života. Pa je on cio svoj mali, jednolični život u ubogoj provinciji Bijeljini uložio u snove, uložio ga bez ostatka, do kraja. Pretočio ga u slike koje su ovjekovječile pobjedu dobra i poraz zla. Ispred njegovih revolverskih cijevi padali su zlikovci, pljačkaši, siledžije, razbojnici svih vrsta, ili su bježali glavom bez obzira. Hari Džekson je tako popravljao svijet, jašući iz filma u film. Započeo ih je trinaest. Nijedan nije uspio da završi. Što zbog nestašice para, što zbog umišljenih provincijskih glava, ljudi koji su sve ono što nisu mogli razumjeti proglašavali za mutnu i opasnu rabotu. Pravda Hari Džeksona njima je bila nepotrebna. I njegovi snovi takođe.“

Hari je rođen 1944. godine kao Aljuš Musli. U Bijeljinu je s ocem i tri brata došao 1952. godine, i izučio fotografski zanat kod poznatog fotografa Vladimira Korde. Uskoro je otvorio i fotografsku radnju u koju je uselio i svoj san. U to doba su vestern filmovi, ili, kako smo ih mi zvali – kaubojski filmovi, bili vrlo popularni, i mladi Aljuš se u njih toliko zaljubio da je promijenio i ime, a iznad ulaza u njegovu radnju pojavila se velika tabla na kojoj je pisalo: „Foto-režiser vesterna Hari Džekson“. Prve dvije kćerke dobile su imena Dženeta i Virdžinija, i tek je treća, na insistiranje supruge Bahrije, ponijela nešto „običnije“ ime – Dženita.

Hari je počeo snimati vestern filmove na svoj, osobeni način. Sam je kupovao i pravio opremu – puške, sedla, odjeću, šešire, glumci su bili prijatelji i poznanici, voz za Mezgraju, popularni Ćiro, glumio je sebe, a bijeljinski Romi Indijance i Meksikance, seljaci su mu davali konje i krave kao statiste, Jabanuša je glumila preriju, a Drina čuvenu rijeku Rio Grande, i sve se to pretakalo u jedinstvenu filmsku epopeju revolveraške pravde u kojoj je dobro uvijek pobjeđivalo zlo. Prvi film je bio „Vješanje Hari Džeksona“. Slijedili su: „Tragom zločina“, „Ispirači zlata“ i drugi, a film „Osveta Hari Džeksona“ dobio je nagradu na Zagrebačkom festivalu kratkog filma 1979. godine. Taj je film ostavio takav utisak, da je i nakon nekoliko godina pušten u pet minuta do ponoći uoči Nove godine na zagrebačkoj televiziji.

Poznati režiser Srđan Karanović snimio je o Hariju polusatni dokumentarac i prikazao ga na televiziji. Dokumentarac o njemu snimio je i Emir Kusturica, za prijemni ispit na Praškoj filmskoj akademiji, a taj je film kasnije uvršten u seriju „Praški student“. Čuveni filmski kritičar Ranko Munitić napisao je scenario za film o Hari Džeksonu, pod naslovom „Ne priznajem er-pi“, a izuzetan esej o bijeljinskom kauboju napisao je i Bogdan Tirnanić. Hari je u to vrijeme pozivan da govori studentima na filmskim akademijama u Beogradu i Zagrebu, a retrospektiva njegovih filmova prikazana je u Domu omladine u Beogradu. Njegova najpoznatija uloga ipak je ona u čuvenom filmu Srđana Karanovića „Miris poljskog cvijeća“. Posljednji film „Borac za pravdu“ Hari je snimio 1984. godine za TV Novi Sad.

O Hariju su snimljene mnoge TV emisije, a jednu od njih uradio je i kultni Nisvet Džanko, koji, gacajući po blatu brčanske tržnice Arizona, nakon rata, sreće reditelja Jasmina Durakovića i pita ga za Harija, a ovaj mu kaže: „Ja mislim da je živ, jer legende nikad ne umiru“.

Kad sam radio tekst za Slobodnu Bosnu, rat je već buktao u Hrvatskoj, tjeskoba je i nas obuzimala. Pitao sam Harija: kad bi sad odnekud u naše krajeve dojahao Hari osvetnik, koga bi izazvao na dvoboj, da zaštiti pravdu i istinu?

„Ne znam. Mnogo ih je. A oni dvoboj neće, pucaju s leđa, ili, još gore, oni šalju druge da te sačekaju u zasjedi. Za njih čast ne postoji. Danas je skoro nemoguće odrediti ko je pozitivan, a ko negativan. A to se i na Divljem zapadu znalo. Šta je kod nas pravedno? Ko to može reći? Ne, vestern je prevaziđen, svi filmovi su prevaziđeni, život je danas uzbudljiviji i krvaviji od bilo kakvog filma.“

„Virdžinija, kćeri, to je samo film…“ (FOTO: Preporod)

Kakav je bio na filmu, takav je Hari Džekson bio i u životu. Na filmu je popravljao svijet, na fotografijama – ljude. Volio je da retušira fotografije, da bi ljudi na njima bili što ljepši. Ratovao je s opštinarima i policijom, s provincijskim pametnjakovićima i samozvanim intelektualcima, koji nisu razumjeli ništa od onoga što je on radio. A kad su mu jednom ponuđene velike pare da snimi partizanski film, glatko je odbio. On, koji je jedva sastavljao kraj s krajem.

Hari je je živio svoj san. Zapamćena je jedna scena iz njegovog filma: njegova mala kćerka Virdžinija, koja je glumila u filmu, kad je vidjela da je Hari „poginuo“, počela je plakati, a Hari je, ležeći na podu, malo podigao glavu i rekao: „Virdžinija, kćeri, to je samo film…“

Kad je puklo u Bijeljini, uspio je da skupi pare i izvuče porodicu. Za sebe nije imao para, pa je ostao. Kasnije, kad su ga zvali da ide, govorio je: „Ne kćeri, ja ću ostati u Bijeljini i čekati pravdu“. Na teror nove vlasti odgovorio je na svoj način. Iznio je pred kuću radio-aparat i pustio, glasno, Radio-Sarajevo. U avliju mu je uskoro uletjela bomba, a zatim su upali specijalci. U kući su našli filmske rekvizite: koltove, vinčesterke, redenike, i, pošto nisu marili za filmsku umjetnost, vezali su Harija, odveli ga u policijsku stanicu i krvnički ga pretukli. Izbavio ga je vojvoda Mirko Blagojević, koji ga je slučajno vidio tu. Kad se oporavio, mobilisali su ga i poslali na front, ali je ubrzo dezertirao. Ponovo je pretučen, pa upućen u Pelagićevo na kopanje rovova. U kuću mu se uselio izvjesni lik iz Državne bezbjednosti, a kad se vratio, Hari je odmah otišao pred kuću da napadne novog „domaćina“, pa su ga ponovo „pokupili“ i nije ga bilo danima.

Hari Džekson dva dana prije smrti (FOTO: Preporod)

Harija Džeksona sam posljednji put vidio u ljeto 1999. godine, kad sam, prvi put poslije rata, došao kući. Donio mi je fotokopiran tekst iz Slobodne Bosne. Imao je dugu bradu, ispijeno lice i prazan, prazan pogled. Njegov svijet se srušio i on nije imao više zbog čega živjeti. Ako se istinski umjetnici prepoznaju po tome što sebe i čitav svoj život žrtvuju za svoje snove, Hari je bio najveći umjetnik koga sam ikada sreo.

Ne mogu oni ništa Hariju Džeksonu. On je tu i čeka.

Pravda jednom ipak mora pobijediti.

Piše: Jusuf Trbić