Prisilno iseljavanje solunskih dobrovoljaca, sveštenika Srpske pravoslavne crkve i Srba
__ Izvor:
Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. godine
MARICA KARAKAŠ OBRADOV Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Mađari su početkom svibnja 1941. zatražili od njemačke strane da iz Bačke iseli oko 150. 000 Srba, a potom su zahtjev smanjili na “Srbe dobrovoljce” koje su jugoslavenske vlasti naselile na to područje. Tako su ti dobrovoljci, inače Srbi podrijetlom iz Like, Banije i Dalmacije, iz Bačke i Baranje upućeni u NDH. (*55)
__ Tako su primjerice tijekom prve polovine srpnja 1941. prikupljeni pravoslavni svećenici s obiteljima s područja Maglaja, Rogatice, Vlasenice i Sarajeva i upućeni u iseljenički logor Sisak-Caprag.(59) Tijekom lipnja 1941. donesena je i “Naredba o prijavi Srbijanaca” koji nisu imali zavičajnost na području NDH, a morali su se prijaviti nadležnom poglavarstvu vezano za iseljavanje u Srbiju.(60) Prema njoj su se svi Srbijanci i njihovi potomci, bez obzira na zvanje, uključujući i seljake, doseljeni na područje NDH nakon 1. siječnja 1900. morali prijaviti općinskim i gradskim poglavarstvima u roku od deset dana od proglašenja “Naredbe”. …
Odmah nakon proglašenja NDH poduzete su mjere da se iz nje isele solunski dobrovoljci. “Zakonskom odredbom o nekretninama tzv. dobrovoljaca” od 18. travnja 1941. sva zemlja podijeljena solunskim dobrovoljcima proglašena je hrvatskom narodnom imovinom, bez prava na naknadu dotadašnjim vlasnicima.
Tim zakonom izvlaštena je 8. 581 obitelj (4 964 u Slavoniji i 3 617 u Srijemu) s 42. 905 osoba koje su bile nastanjene u 94 agrarne kolonije/sela, a raspolagale su s 75. 001 jutrom zemlje. Država je konfiscirala i zemljište u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. (*51)
Prema podacima iz druge polovine srpnja 1941. oko 28. 000 solunskih dobrovoljaca iz Srijema prebačeno je u Bijeljinu.
Oko 25. 000 ih je prešlo u Srbiju, a oko 3. 000 njih smješteno je na području Tuzle, jer su njemačke vojne vlasti u Srbiji prigovorile zbog velikog priljeva iseljenika. Prvo iseljavanje bilo je na području Sremske, poslije Hrvatske Mitrovice, a iseljenici su prebačeni preko Save u Podrinsku Mitrovicu.
Gradsko poglavarstvo u Rumi objavilo je 30. travnja 1941 da Srbi, solunski dobrovoljci i kolonisti, moraju napustiti to područje.
Tako su iz dobrovoljačkog sela Žarkovo kraj Putinaca iseljene 103 srpske obitelji koje su odvedene u Sremsku Mitrovicu i zatim prebačene u Srbiju. Na njihove posjede naseljeni su folksdojčeri iz Srema.
Također su se u manjem broju, u jedanaest kuća, doselili Hrvati, te tu dolazi do sukoba u kojem posreduje Zavod za kolonizaciju. Nakon toga Hrvati su se vratili u svoja prvobitna prebivališta. (*52)
Prisilno iseljavanje solunskih dobrovoljaca s područja Slavonije provodilo se u razdoblju od travnja do lipnja 1941. godine.
Iseljavali su se iz većeg broja mjesta na području Donjeg Miholjca, Podravske Slatine, Nove Gradiške, Okučana, Osijeka i Vukovara.
Sа osječkog i vukovarskog područja kolonisti su iseljeni na mačvansko područje na sjeverozapadu Srbije.
Tijek iseljavanja nije u potpunosti rekonstruiran, no neki dokumenti govore o dinamici iseljavanja.
Između 8. i 15. lipnja planirano je iseljavanje oko 3. 000 ovih iseljenika preko oružničkih postaja Bosanska Rača i Bijeljina u Srbiju.
U izvještajima pojedinih oružničkih postaja spominje se da je krajem lipnja iz Slavonije i Srijema preko Bijeljine prebačeno oko 6.000 solunskih dobrovoljaca s obiteljima, a još ih je oko 4. 000 čekalo na prelazak preko Drine. (*53)
Problem je bio i u tome što su solunski dobrovoljci i kolonisti napuštali i područja koja su u međuvremenu okupirali i anektirali Mađari i Bugari, te su počeli dolaziti u NDH.
Vlasti NDH nisu željele primiti Srbe sa svog teritorija koji su za vrijeme jugoslavenske države kao kolonisti i dobrovoljci naseljeni u Makedoniji, iako su ih nove bugarske vlasti željele iseliti. U iznimnim slučajevima, gdje su postojali “veliki i opravdani razlozi”, mogli su se pojedini Srbi ipak vratiti na područje NDH. (*54)
Mađari su početkom svibnja 1941. zatražili od njemačke strane da iz Bačke iseli oko 150. 000 Srba, a potom su zahtjev smanjili na “Srbe dobrovoljce” koje su jugoslavenske vlasti naselile na to područje.
Tako su ti dobrovoljci, inače Srbi podrijetlom iz Like, Banije i Dalmacije, iz Bačke i Baranje upućeni u NDH. (*55) Njih je trebalo, prema njemačkom naputku, vratiti na područje gdje su imali zavičajnost odnosno odakle su kolonizirani.
Njemačke su vlasti također tražile da ono stanovništvo koje je samo izbjeglo treba prihvatiti u logore koje su lokalne vlasti, bilo srpske, ako je izbjeglo u Srbiju, ili hrvatske, ako je pobjeglo na područje NDH, trebale ustrojiti i brinuti se o njima.
Znatan broj solunskih dobrovoljaca i kolonista s područja Vojvodine i Kosova vratio se već tijekom travnja 1941. na područje istočne Hercegovine.(*56)
Već tijekom travnja 1941. granični prijelaz kod Petrovaradina bio je prenatrpan izbjeglicama s područja Bačke, a uglavnom je bila riječ o solunskim dobrovoljcima i kolonistima.
Mađarske vlasti upućivale su ih u NDH, odnosno Srbiju. Bilo je i slučajeva da su muškarci prebacivani u Srbiju, a žene i djeca na područje NDH.
U travnju 1941. općinsko poglavarstvo u Sotinu također je javilo da mađarske vlasti prebacuju na hrvatsko područje koloniste koji su živjeli između Tise i Dunava. Oni su protjerivani bez imovine, a potom su na području NDH odlazili u mjesta gdje su rođeni, što je stvaralo probleme oko njihova smještaja i prehrane.
Mađarske vlasti ustrojile su internacijske logore na novosadskom aerodromu i u Šarvaru, u koje su smještale “dobrovoljačko stanovništvo” i koloniste iz Baranje i Bačke koje nisu uspjeli prebaciti u Srbiju i NDH. Poslije su iz logora u Šarvaru žene i djeca otpremani na područje NDH, a muškarci u Srbiju.(57)
Vlasti NDH odredile su da se provede i iseljavanje svećenika Srpske pravoslavne crkve. No dana je uputa da se isele pravoslavni svećenici Crnogorci samo ako se osjećaju Srbima, a od iseljenja su također izuzeti rumunjski, makedonski/bugarski, ruski i ukrajinski svećenici, iako im je uskraćeno obavljanje “crkvenih funkcija”. Pravoslavne matice trebale su preuzeti općinska pogla varstva koja su bila zadužena za izdavanje matičnih izvadaka i upis rođenih i umrlih.(*58)
Tako su primjerice tijekom prve polovine srpnja 1941. prikupljeni pravoslavni svećenici s obiteljima s područja Maglaja, Rogatice, Vlasenice i Sarajeva i upućeni u iseljenički logor Sisak-Caprag.(59) Tijekom lipnja 1941. donesena je i “Naredba o prijavi Srbijanaca” koji nisu imali zavičajnost na području NDH, a morali su se prijaviti nadležnom poglavarstvu vezano za iseljavanje u Srbiju.(60) Prema njoj su se svi Srbijanci i njihovi potomci, bez obzira na zvanje, uključujući i seljake, doseljeni na područje NDH nakon 1. siječnja 1900. morali prijaviti općinskim i gradskim poglavarstvima u roku od deset dana od proglašenja “Naredbe”. Prema odredbi, oni koji se nisu prijavili trebali su biti odvedeni u zarobljenički logor.
Odgovorne osobe, načelnici i drugi koji bi učinili propust vezano uz ovu naredbu bili su kazneno odgovorni. To je vrijedilo i za sve koji bi skrivali ratne zarobljenike ili otpuštene iz službe ili zatajili neprijavljene osobe. Sve dnevne novine na području NDH trebale su na vidljivom mjestu objaviti ovu “Naredbu”.(*61)
No na lokalnoj razini slične su odredbe donesene još i prije. Tako su hrvatske vlasti u Banjoj Luci 24. travnja 1941. uputile poziv svima onima koji su rođeni ili su podrijetlom iz Srbije i Crne Gore da se u roku pet dana isele bilo da su zaposleni ili umirovljeni. Poziv se odnosio i na sve druge osobe koje su svojim “dosadašnjim radom i vladanjem u javnom životu štetile hrvatskim interesima”. Onima koji se ne budu pridržavali te naredbe zaprijetilo se nasilnim prebacivanjem preko granice.(*62)
Bilo je još nekih skupina srpskog stanovništva koje su vlasti NDH namjeravale iseliti. Tako je tijekom druge polovine srpnja 1941. Ministarstvo nastave i bogoštovlja predlagalo i iseljavanje 2. 024 učiteljice i učitelja “grko-istočne vjere”. (*63)
(*51) Zbornik zakona i naredaba NDH, god. I, sv. I.-XII., br. 1.-1258., 10.; Nikola L. GAĆEŠA, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945 – 1948, Novi Sad 1984., 47.; Marijan MATIC- KA, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1945 – 1948., Zagreb 1990., 21.; Ivan BALTA, “Kolonizacija istočne Hrvatske u Drugom svjetskom ratu”, ČSP, god. 33, br. 2/2001., 391.; J. TOMASEVICH, n. dj., 435.-436.
(*52) Zločini NDH, dok. br. 160; S. D. MILOŠEVIĆ, n. dj., 129.-130.
(*53) Muzej Vinkovci, Zbirka preslika dokumenata, Dopis glavnostožernog pukovnika Stjepana Jendrašića, delegata Glavnog stožera Vojskovođe, Državnom ravnateljstvu za ponovu od 19. srpnja 1941., br. 17161, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača; Građa za historiju Narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, knj. 1., dok. br. 41, 60.-61.
(*54) Arhiv Instituta za strategijska istraživanja, Beograd, fond NDH, kut. 236, Br. Reg. 35/1-2 (dopis Poslanstva NDH u Sofiji MVP NDH od 26. studenog 1941.) i 35/1-3 (Pismo biskupskog ordinarijata Skoplje od 19. studenog 1941. poslanstvu NDH u Sofiji); S. D. MILOŠEVIĆ, n. dj., 322.
(*55) T. FERENC, n. dj., 238.; Vladislav ROTBART, Jugosloveni u mađarskim zatvorima i logorima 1941 – 1945, Novi Sad 1988., 41.-44.
(*56) S. D. MILOŠEVIĆ, n. dj., 73., 119.
(*57) T. FERENC, n. dj., 238.-239.; S. D. MILOŠEVIĆ, n. dj., 72.-73., 75., 76.; V. ROTBART, n. dj., 44.-54
(*58) ARS, SIOZ, kut. 1 (kut. 1345 A), Državno ravnateljstvo za ponovu, br. 2446/20/1941. od 9. kolovoza 1941.; Zločini NDH, dok. br. 201.
(*59) Građa za historiju Narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, knj. 1., dok. br. 42; A.-LJ. LISAC, n. dj., 135., 141., bilj. 57.
(*60) S. D. MILOŠEVIĆ, n. dj., 125.; Ivo GOLDSTEIN, “Iseljavanje Srba i useljavanje Slovenaca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, Med srednjo Evropo i Sredozemljem. Vojetov zbornik, ur. Sašo Jerše, Ljubljana 2006., 597.
(*61) Građa za historiju Narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, knj. 1., dok. br. 19
(*62) Branko J. BOKAN, Opština Sanski Most do jula 1941. g., Sanski Most 1974., 271.-282
(*63) Zločini NDH, dok. br. 160
Izvor: Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. godine MARICA KARAKAŠ OBRADOV Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
_ Pripremio: Boro Glišić __
0
20
20
20
