PRIČA DRUGA – „BEZ KRALJA NE VALJA?“ Feljton TD portal-a

“Moj deda je prvi put papirni novac u predratnom periodu video u svom selu sa 11 godina kada se vratio jedan čovek sa rada iz Amerike. Do tada je imao prilike da vidi samo novčiće, jer jednostavno para nije bilo”.

Napominjući kako je novac bio nedostupan, ističemo da je radnika bilo izuzetno malo u Kraljevini Jugoslaviji, te da je većina živjela od poljoprivrede i jedini “živ keš” bi viđali kada bi prodali na pijaci nešto od svoje robe.

Većina stanovništva tada je obrađivala zemlju isključivo da sebe prehrani, te je viškova bilo malo.

“Svi su pravili hranu za sebe, a viškove su radije trampili za druge stvari u selu, umesto da se cimaju do grada na pijacu da prodaju, pa da dobiju keš, pa potom da kupe nešto drugo gde bi ih sigurno i zakinuli u tim transakcijama”.

Nekada (bez naznake kada), „moglo je da se živi bez razmišljanja o izdacima ili bar bez opterećivanja oko istih“.

Koliko je moglo da se kupi za jednu platu krompira, šećera, ulja i svinjskog mesa nekad, a koliko sad?

Zahvaljujući knjizi “Istorija i statistika o tri Jugoslavije” autora Miodraga Nikolića, moguće je steći uvid makar u deo platežne moći stanovništva sa ovih prostora u proteklih gotovo sto godina.

Ishrana sela i grada u tridesetim godinama počela je da se razlikuje. U ishrani gradova počele su se češće koristiti namirnice životinjskog porekla, dok je hrana biljnog porekla i dalje dominirala u ishrani sela. Takođe, seoske sredine zadržale su, takozvani, “ljetnji” i “zimski” režim ishrane.

Hrana se na selu uglavnom sastojala od ražanog hljeba, crvenog luka, sira, salate i umućenih jela. Rijetko se koristila so zato što je, prema pričama seljaka, bila skupa. Takođe se rijetko u kuvanoj hrani koristila mast ili malo ulja. Narod je jeo veći deo godine posno, piše u Dokumentima o istoriji makedonskog Naroda, drugi tom.

Prema podacima iz 1939. godine, za jednu prosečnu mjesečnu zaradu bilo je moguće kupiti čak 890 kilograma krompira. Tokom 1965. godine platežna moć je bila nešto slabija, pa je bilo moguće kupiti svega 520 kilograma, a već tokom 1975. godine oko 800 kilograma. Godine 1987. taj se broj smanjio na 660 kilograma.

„Od 1940. do 1960. godine život se bitno promjenio. Međuratna porodica živjela je od jedne zarade, a posleratna najčešće od dvije.

Možda upečatljiviji primjer jeste situacija sa šećerom. Danas, kada je 1 kg šećera u prosjeku oko 2KM, za gore navedenu prosječnu platu moguće je kupiti oko 500 kilograma.

U toku prošlog vijeka, šećer nije bio toliko dostupan, pa je i cijena bila znatno veća, zbog čega je u toku 1939. godine za cijelu mjesečnu platu bilo moguće kupiti samo 93 kilograma.

Prosečna cijena ulja trenutno se kreće oko 4 KM, u zavisnosti od proizvođača i marketa, pa je tako okvirno moguće kupiti nešto oko 250 litara ulja, Godine 1939. bilo je moguće kupiti oko 72 litra, 1965. godine 155 litara, 1975. oko 195 litara, a 1987. godine 200 litara jestivog ulja.

Kada je u pitanju meso,  danas za kilogram svinjskog mesa neophodno izdvojiti oko 1o KM u nekom od većih marketa, moguće je kupiti nešto manje od 100 kilograma pomenute vrste mesa za jednu cijelu prosečnu platu.

U toku 1939. godine situacija je bila znatno drugačija, te je bilo moguće priuštiti 86 kilograma, 1965. godine 55 kilograma, 1975. godine oko 75 kilograma, a 1987. godine 59 kilograma.

Zdravstvo koje nije besplatno, već nedostupno

Još jedan od faktora koji je uticao na platežnu moć stanovništva bilo je i zdravstvo koje nije uvijek bilo besplatno, naprotiv, za pojedince gotovo i nije postojalo.

Ipak, među ljekarima bio je i po koji čovjek poput Mladena Stojanovića, narodnog heroja Jugoslavije, koji je najsiromašnije građane dobrovoljno liječio besplatno.

“Ponegdje bi bio neki ljekar poput doktora Mladena koji je bio poznat po tome što je džabe pregledao sirotinju, gde bi ljudi pješačili bolesni danima i do stotinjak kilometara samo da mogu da dođu do pregleda. To je izuzetno indikativno na činjenicu da zdravstvo nije bilo dostupno i da je bilo preskupo većini ljudi”.

Kako je izgledalo obrazovanje?

“Od učenika očekuje se, da će se u školi i van nje vladati onako, kako dolikuje vaspitanim mladićima i da će se kloniti svega, što bi bilo štetno po njihov ugled, zdravlje i đačko dostojanstvo”, prva je tačka disciplinskih pravila koja su stajala u đačkim knjižicama za gimnazijalce u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Knjižica (o uspjehu i vladanju) u svojim koricama krila je disciplinska pravila i pouke o čuvanju zdravlja.

Pored očekivano zabranjenog pušenja, krađe, kartanja i kockanja u bilo kom obliku, učenicima je bilo zabranjeno i skupljanje novca “u ma koju svrhu bez dopuštenja školske vlasti”.

Ranije su vjerske dužnosti bile obavezne.

“Učenici treba da vrše uredno propisane vjerske dužnosti. Od sudjelovanja u vjerozakonitim aktima, svečanostima, i vježbama, sem državnih praznika i svečanosti, mogu biti oslobođeni samo oni, čiji roditelji ili tutori zatraže to pismeno od školske Uprave na osnovu čl. Ustava naše Kraljevine”, navodi se.

Kada je u pitanju odnos prema starijima, dječaci nastavnike i druge poznate, starije ličnosti pozdravljali su skidanjem kape ili poklonom, a učenice samo poklonom. Svaki učenik bio je dužan da očisti svoju obuću na ulazu u školu.

U knjižicama je stajalo i da je zabranjeno da se učenici skupljaju “u veće gomile po ulicama i javnim mjestima i praviti nerede”.

“Hodanje ulicama zimi posle 20, a ljeti posle 21 sat dopušta se samo po prekoj potrebi, koju učenik ima dokazati potvrdom roditelja ili staratelja”, stoji u jednom od članova.

I dok se danas djeca često gotovo utrkuju ko će imati skuplji simbol nekog brenda, Kraljevina SHS je to strogo zabranjivala, pa je tako bilo dozvoljeno isticanje samo znakova Crvenog Krsta, Sokolskog, Ferijalnog Saveza i onih koje odobri Ministarstvo Prosvete.

Tokom godina, pravila su se mjenjala. Visoko školovanje postajalo je sve prisutnije, iako nije bilo besplatno.

Tradicija je bila da djeca iz siromašnih predjela upisuju, gotovo pa isključivo, Pravni fakultet, budući da je bio jedan od rijetkih besplatnih fakulteta, kao posledica činjenice da je pravnika falilo.

“Poneko bi uspeo da se ogrebe o stipendiju privrednika ili nešto tome slično, pa da mu bude plaćeno studiranje, ali gotovo apsolutnoj većini ljudi je obrazovanje bilo nedostupno”.

U to vrijeme bilo je – „popov sin pop, ljekarev sin ljekar, seljakov sin seljak“. Mnogi snovi mladih ljudi ostali su neostvareni, budući da su umjesto možda moreplovaca, postajali pravnici – jer novca za školovanje nije bilo.

Velike migracije u grad i širenje univerziteta uticali su na promjenu položaja žene u praksi. Broj studenata na Beogradskom univerzitetu iz godine u godinu se povećavao. Studentkinje su takođe bile sve brojnije.

Najviše ih je bilo na Filozofskom (do 70 odsto) i Medicinskom fakultetu (do 40 odsto), navodi kao podatke Dragomir Bondžić u knjizi “Beogradski univerzitet 1944–1952”.

Odjevanje nije bio problem

Danas kada nikad više garderobe na tržištu nije bilo i gdje se pantalone i majice mogu kupiti po cijeni od dva kilograma mesa, razumljivo je ukoliko neko ne može da shvati da nisu oduvjek svi članovi porodice imali svoje sopstvene odjevne predmete, te da nije bio problem odgovoriti na pitanje: „Šta ću obući?“

„Za nekog se kaže da je lijepo odjeven ako mu je odjelo novo ili bar dobro sačuvano, skupoceno i isto. Ali se smatra da onaj koji previše pazi na oblačenje nije ili neće biti dobar domaćin. On suviše vremena izgubi na oblačenje i previše potroši na sebe. Dok mladić nije oženjen i dok devojka nije udana, smatra se da se moraju što ljepše i čišće odjevati”, piše Aleksandar Petrović u knjizi “Socijalno-higijenski problemi” koja je izdata 1939. godine.

Odjeća, iako bitan faktor, nije bila stvar mode, sve do pojave čuvenih “Levis” pantalona i kulture korzoa.

“Jeste da je primer anegdotalni, ali mi je deda pričao da je nekada zimski kaput bio enorman luksuz i odricanje. To je jedna od onih stvari koju bi imali samo jednu u kući i kupovali bi novi kaput na svakih 10-ak godina, tako što teškog srca prodaju par prasadi. Opanaka su imali za sve, ali redovnih cipela je u kući bilo možda dvoje za ćaću i petoro djece, pa kome je trebalo. I to je takođe kupovano na 5-6 godina. ”

Izvori: Internet, Danas.rs, društvene mreže, navedeni knjiški izvori…