Prelijepa Isidora (24) doživjela stravičnu nesreću na poslu, ostala nepokretna, izgubila vid i mogućnost da samostalno diše: Sada se bori za svoj prvi udah

– Moja Isidora je voljena, mažena i pažena od strane cijele porodice i gdje god se pojavila unijela bi vedrinu i osmjeh na licu uvijek. Uživala je u životu, a mi smo uživali u njoj. Ona je svestrano dijete, druželjubivo, voli život, putovanja, kulturno umjetničko društvo „Kosta Abrašević“ iz Bačke Palanke, završila je osnovnu i srednju školu, postala punoljetna, gledali smo je kako odrasta…

Isidora se sa osamnaest godina zaposlila u jednoj firmi u Čelarevu, postala je dobar radnik, pa su je proglasili i radnikom godine, bila je srećna, a roditelji ponosni na nju.

– Na svom poslu je napredovala dalje, radila u smjenama, nije joj bilo teško. Potom se zaljubila, ima momka, te je otišla kod njega u Čelarevo da živi. Sredili su prostor za život. Sve je išlo svojim tokom, bezbrižno su živeli. A onda se desilo jutro 6. avgusta prošle godine, kad je sve ovo što sam gore ispričala palo u vodu, u zaborav, nema više one sreće koju smo sa njom dijelili, rekla je Vesna za Žena.rs.

Nesreća na poslu

Isidoru je na radnom mjestu prignječio viljuškar i tada ostaje bez svjesti, osnovnih funkcija za život i bori se da preživi.

– U Urgentnom se ljekari bore, dočekuju nas da pričaju sa nama, da moramo da budemo spremni na sve. U tom momentu pomišljam: „Na šta da budem spremna“, ali nisam imala snage da pitam, jer sam znala šta to znači.

Isidora je danima bila u vještačkoj komi, životno ugrožena. Vrat slomljen, zbog čega je morala u Beograd na operaciju, a mi odlazimo za njom. Tamo je dočekuje ljekar koji će je operisati i saznajemo da ima trajno oštećenje kičmene moždine. Pričamo sa doktorom, očekujemo neku utjehu, podršku… A rekao je: „Ja znam šta hoćete da od mene čujete, ali ja to ne mogu da vam kažem“, mora u salu, a da li će da preživi, nisu bili sigurni.

Isidora je preživjela, vratili su je za Novi Sad, a borba za njen život i dalje traje.

– Agonija, mjeseci prolaze. Meni odobravaju posjetu, idem da je vidim, javljam joj se, a ona slijepa, ne vidi me… javljam joj se: „Anđele moj“, a na njenim usnama samo šapat „mama“ i suze polako se klizaju niz njeno lice. Tuga da veća biti ne može. Tako živimo skoro 10 mjeseci, ispričala je Vesna.

„Mama, molim te, pomozi mi…“

Isidora već mjesecima leži bespomoćna u bolnici, a njena majka joj svake nedjelje odlazi u posjetu sa nadom da će njeno stanje da se poboljša.

– Da vam pričam o njenim psihičkim krizama, kako misli da leti, da je pala, da je nešto davi, da je steže, da više ne može… Moli me da potpišem da je skinu da mehaničke ventilacije, kaže mi: „Mama, ne mogu više, vidiš da ništa ne valja. Mama, pomozi mi, zašto nećeš, ja ne mogu sama ni da se potpišem da me isključe“. Slijepa je i u jednom trenutku kaže: „Najteže mi je što Damjana nikad više neću vidjeti (bratovo dijete koje sada ima 2 godine)“.

„Za majku nema gore kazne…“

Isidora koja je bila vedra djevojka sa mnogo planova za budućnost, u trenutku je ostala bez svega.

– Na respiratoru je sa dekubitusom 4. stepena, kvadriplegična i slijepa leži u krevetu mjesecima. Ljudi pored nje umiru, a ona je toga svjesna. Jednom nedeljno joj idem u posjetu, koji je osjećaj zna samo onaj ko je nešto ovako doživeo.

Gledati svoje dijete da se tako muči za majku nema gore kazne. A kako je njoj, leži u istom položaju i agonijom koja ne prestaje…

„Ta cifra je za nas nedostižna“

Porodica se susrela sa velikim problemima, kontaktirali su mnogo bolnica po svijetu i svi su ih odbijali. Konačno su im se javili iz Nemačke i rekli da mogu da pomognu.

– Izneli su plan liječenja i okvirne troškove na koje mi kao porodica ostajemo nijemi i zatečeni. Cifra za nas je stravična, nedostižna… Nemoćni smo, da možemo našom ljubavlju da pomognemo ona bi do sad bila zdrava, ali od toga ništa…Zato smo se priključili fondaciji, dobili smo broj 1500 i na sve moguće načine gledamo da prikupljamo sredstva za njen odlazak u Nemačku, jer bez tog puta njoj nema života.

Ja kao majka molim i preklinjem sve dobre i humane ljude da nam pomognu da moja Isidora počne samostalno da diše za početak. To bi bio veliki pomak i uspjeh, pa dalje polako, samo nek se nešto desi, da malo krene na bolje da i ona dobije malo snage… Zna da je u fondaciji i već se sada svima zahvaljuje. Kad smo joj spomenuli fondaciju, rekla je: „Sigurno ima djece kojima je potrebnije nego meni…“. Sliku iz bolničkog kreveta vam ne mogu opisati, od devojke nasmejane, vedre i čile nije ostalo ništa… samo ponekad malo osmjeha i nada da će se pare skupiti i da će otići u Nemačku…