*Informacije, koje možete naći u ovom feljtonu, isključivo su procjene vojne situacije i analize koje su radili američki civilni i vojni obavještajci (‘Balkan Battlegrounds: The military history of the Yugoslav Conflict, 1990-1995’; Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis).

Kako bi se podržao pokušaj proboja Armije BiH iz Sarajeva sredinom juna 1995. godine, Vrhovno zapovjedništvo je naredilo garnizonu u Srebrenici da izvede napade na okolna srpska područja u nadi da će oni odvući pozornost vojske bosanskih Srba s očekivanjima da će Srbi poslati nešto vojske iz sarajevskog okruženja u istočnu Bosnu.

U retrospektivi, to vjerojatno nije bio pametan potez. Nije nimalo doprinio u popuštanju opsade Sarajeva, a izazvao je bijes srpskih vojnih zapovjednika. Izvođenje tog manjeg i nezapaženog napada imalo je dalekosežne posljedice: 26. juna 1995. godine snage Armije BiH iz sigurnosne zone Srebrenica izvele su gerilski upad na srpsko selo Višnjica, koje se nalazilo na samoj granici enklave.

Iznenađeni napadom, žitelji Višnjice su se razbježali, dok su njihove kuće zapaljene, a stoka pokradena. Kada su srpski vojnici stigli, bosanska vojska se povukla, ubivši jednog srpskog vojnika i ranivši troje srpskih civila.

Taj upad u selo Višnjica nije mogao biti izravan povod kasnijih zbivanja u Srebrenici, ali zasigurno je bio njihov katalizator. Sa čisto vojnog stajališta značaj upada u Višnjicu bio je zanemariv. Bila je to mala bitka, selo nije zadržano, a bilo je tek nekoliko žrtava. Političke i povijesne posljedice bile su ogromne: ne samo da je potaknuo vojsku bosanskih Srba da anulira vojnu provokaciju koju su napravili Naser Orić i njegovi gerilski napadači, nego je potaknuo uništavanje same Srebrenice i svega što je taj grad predstavljao.

Početkom jula general vojske bosanskih Srba Ratko Mladić je poslao bijesno pismo Ujedinjenim narodima u kojem je optužio muslimanske snage iz enklave da su nekoliko puta prekršili odredbe UN-ovih sigurnosnih zona čime su uzrokovali smrt više od 100 srpskih civila. Zbog čitavog niza razloga situacija u tom kutku Bosne i Hercegovine postala je nešto veće od vojnog sukoba. Stvar je poprimila osobnu razinu i Srbi su željeli podmiriti račune.

Instrukcije za napad

Mnogo je špekulacija bilo oko toga zašto je vojska bosanskih Srba odlučila izvesti sveobuhvatni napad na UN-ovu sigurnosnu zonu u Srebrenici i onda dopustiti masakr nad stanovništvom. Prva odluka izgleda da nije bila utemeljena na bilo kojoj muslimanskoj provokaciji.

Na suđenju generalu Krstiću u Den Haagu, tužitelji tribunala za ratne zločine prezentirali su dokumente koji su izravno odnosili na operaciju. Pokazali su da su političke smjernice od 8. marta 1995. godine, od strane srpske vojne komande pod Radovanom Karadžićem, uključivale smjernice za Drinski korpus da blokira bilo kakvu komunikaciju i kontakt između Srebrenice i Žepe. Te su direktive, također, instruirale vojsku bosanskih Srba, kao i drugih organizacija da koriste birokratska sredstva u blokiranju UNPROFOR-a i međunarodne zajednice u snabdijevanju enklave.

Ta srpska kampanja je trebala rezultirati brisanjem s lica zemlje tri muslimanska područja u istočnoj Bosni, osigurati čvrstu kontrolu nad dolinom Drine, očuvanje istočno-zapadne komunikacijske linije te prisvajanje, koliko je god moguće, zemljišta za konačni mirovni sporazum. Isto tako, izgleda da su zločini počinjeni tijekom vojne operacije bili osobnog karaktera, kao surova osveta vezana uz zbivanja iz 1992. godine. Ti su masovni zločini zapanjili zapadne zemlje te su isprovocirali odlučan odgovor koji će imati posljedice u stvaranju mirovnog sporazuma.

Nema sumnje da je glavna motivacija za napad na Srebrenicu bila namjera Srba da što više zauzmu teritorije pred mirovne pregovore. Sve su strane prepoznale da je realnost posjedovanja zemlje kroz vođenje bitaka diktirala tko je što imao pod kontrolom na kraju rata. Bosanski Srbi su zbog toga preuzeli krvavu inicijativu kako bi poklopili ostatak istočne Bosne: Srebrenicu, Žepu i Goražde. Cjelovito držanje tog dijela Bosne i Hercegovine, u dolini Drine, davalo je Srbima jamstva da će imati sigurnu granicu sa Srbijom, vežući se uz „majku Srbiju“, cementirajući dvije polovice velike Srbije.

Drugi praktični razlog za napad bio da se neutraliziraju snage bosanske vojske u istočnim enklavama i tako stvori mogućnost da se 6.000 vojnika može prebaciti na neku drugu bojišnicu, na primjer oko Bihaća, da se stvori robusni vojni rezervni sastav kako bi se odgovorili na sve veći broj napada snaga bosanske vojske.

Postoje teorije da su Srbi strahovali da bi nove međunarodne snage za brzu reakciju (Rapid Reaction Force, RRF) mogle spriječiti buduću akciju na sigurnosne zone. Međutim, teško da je to bio razlog za napad na Srebrenicu. UNPROFOR je bio gotovo u potpunosti neučinkovit, čak su i zračni napadi NATO-a postigli samo marginalne ciljeve i nije bilo snažnog dokaza da su Srbi gledali na snage za brzu reakciju kao na odlučujući faktor na terenu. U stvari, Muslimani i Hrvati su bili vidljivo zabrinuti da bi nove međunarodne snage mogle postati prepreka za njihove vojne operacije.

Na Haškom je tribunalu dokazano, kroz dokumente Drinskog korpusa, da je inicijalni plan na Srebrenicu, koji je bio predat vojnim zapovjednicima 2. jula, napravljen još u proljeće te godine. Cilj Drinskog korpusa, ukazali su ti dokumenti, bio je „odvojiti dvije enklave – Srebrenicu i Žepu – i ograničiti ih na urbane prostore … stvarajući uvjete za eliminiranje tih enklava.“ U temelju, trebalo je slomiti otpor na područjima koja su okruživala gradove u kojima se htjelo nagurati što više ljudi tako da postanu praktično neuvjetni za življenje u njima što bi UN natjeralo da evakuiraju stanovništvo iz Srebrenice i Žepe.

Želja za kažnjavanje Muslimana za upad u selo Višnjicu vjerojatno je pojačalo političku i vojnu motivaciju, ali nije objašnjenje za kasnije masakre. Konačno, nerazuman osjećaj osvete i ljutnje uzrokovan otporom boraca u Srebrenici, uz sve prethodne upade, zasjede i napade pokrenute iz tobože demilitarizirane enklave pod zaštitom Ujedinjenih naroda, mogli su dovesti do napada samo nekoliko dana poslije upada bosanskih vojnika u Višnjicu i do naknadnog masakra nad muškom populacijom u gradu.

Ofanziva počinje

Kampanja bosanskih Srba sa ciljem eliminiranja enklava počela je teškom topničkom paljbom 6. jula, rano ujutro. Oko 3:15 u noći vojska bosanskih Srba, odnosno Peta mješovita artiljerijska pukovnija Srebrenice, gađala je sam grad. Oko 5:00 sati, promatračke postaje Ujedinjenih naroda na jugoistočnom dijelu enklave (Delta, Foxtrot, Kilo i Sierra) prijavili su teške pješačke bitke oko njih. Nije bila riječ samo o vatrenom oružju, nego i o detonacijama minobacačkih granata, topništva i tenkovskog naoružanja.

Bilo je nekoliko vidljivih znakova da je vojska bosanskih Srba pripremala napad na Srebrenicu. Dan prije nego je napad počeo, 5. jula, neke od nizozemskih postrojbi prijavile su da su Srbi promijenili lokacije teškog oružja. Drugi su primijetili da su srpski vojnici stavili bijele trake na naramenice, što je bio znak prepoznavanje jedinica kako bi se izbjegla takozvana prijateljska vatra tijekom ofenzive. Niti nizozemski bataljon, niti su viša zapovjedništva UNPROFOR-a bili svjesni značajnijih jačanja vojnih snaga dopremljenih u to područje.

Slična su vojna pomjeranja primjećivana oko enklave na desetke puta u prošlosti, a Srbi su svoje vojne snage stalno premještali diljem Bosne. Nije postojao jasan pokazatelj koji se posebno razlikovao od stotinu drugih izvještaja napisanih i poslanih u prethodnim mjesecima diljem Bosne i Hercegovine. Sve dok nije počela pucnjava, ništa nije govorilo pripadnicima UNPROFOR-a da je došlo vrijeme za srpski napad na Srebrenicu.

Najteže borbe počele su se voditi oko promatračkog mjesta Foxtrot, koje se nalazilo na visini od 836 metara na planini Javor, gotovo na granici jugoistočnog ugla srebreničke enklave. Najjači napad koji je izveo Drinski korpus dogodio se na jugoistoku, a predvodili su ga vojnici Prve zvorničke brigade, te Drinski vukovi, specijalna operativna postrojba, zajedno sa snagama 10. sabotažne jedinice i Druge romanijske motorizirane brigade.

Napad na promatračko mjesto Foxtrot bio je potpomognut s najmanje tri tenka, dva topa te s nekoliko raketnih bacača. U rano poslijepodne topničke granate su pogađale vanjski dio promatračke lokacije da bi nakon toga najmanje dva srpska tenka gađala izravno na promatračko mjesto.

Iako su mirovnjaci imali mandat uzvratiti vatru, nizozemski su vojnici zaključili da je po njih bilo sigurnije ne činiti to. Imali su opravdanje za svoju odluku zato što im je na raspolaganju bio samo jedan jedini TOW protutenkovski bacač s navođenim projektilima. Imali su nekoliko izravnih pogodaka od strane Srba i nitko nije ni pomislio da koristi taj bacač s dva projektila.

Nevoljni da išta riskiraju uzvraćanjem vatre, zapovjednik nizozemskog bataljona razmatrao je mogućnost zračne potpore u kontaktima s brigadnim generalom Ceesom Nicolaiem, koji je predvodio UNPROFOR u Sarajevu. On je bio najviše rangirani nizozemski časnik u UN-ovim mirovnim snagama. Nicolai je rekao potpukovniku Karreamansu da UNPROFOR nije bio voljan autorizirati zračnu potporu.

U isto vrijeme, vodeći pregovarač Europske unije, Carl Bildt, razgovarao se je s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem o mogućnosti obostranog priznanja Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Diplomatsko rješenje se iznenada ukazalo na vidiku nakon nekoliko mjeseci razgovora bez ikakvog rezultata što bi mogao biti prvi korak ka potpunom okončanju rata u Bosni i Hercegovini.

Nitko nije htio ugroziti razgovore s antagoniziranim Srbima s nekom vojnom akcijom NATO-a. Nervoza zbog nedavnog debakla s uzimanjem talaca, što se dogodilo samo četiri tjedna ranije, vodila je do zaključaka da bi se mogla ponoviti slična situacija uz legitimnu bojazan da bi, ukoliko UNPROFOR odgovori na granatiranje promatračke pozicije Foxtrot zračnim napadima, Srbi mogli zarobiti cijeli nizozemski bataljon ili čak kompletno osoblje Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini. Zapovjedništvo UNPROFOR-a u Sarajevu nije htjelo ugrožavati diplomatske razgovore ni cijelu UNPROFOR-ovu misiju u Bosni zbog sedam vojnika mirovne misije na jednom promatračkom mjestu.

Srećom po nizozemske vojnike uskoro je došlo do pogoršanja vremena tako da je jaka kiša počela padati što je umanjilo vidljivost. Gađanje u i oko njihove ispostave je prestalo i došlo je do predaha.

Zatišje pred buru

Petak, 7. jula 1995. godine, bio je za Srebrenicu posljednji dan relativnog mira. Gusta magla je smanjila vidljivost, pa su vojne operacije bile zaustavljene. Srbi su svakako prekinuli svoje akcije kako bi izvršili regrupiranje svojih snaga osluškujući međunarodne reakcije na prethodne napade. Nizozemski mirovnjaci su zabilježili tek nekoliko topničkih detonacija, dok su se drugi ponadali da srpska vojska možda nije bila spremna uopće za ofenzivu.

Unatoč vrlo ranjivoj poziciji po njegove vojnike, potpukovnik Karremans je u svom izvještaju UN-ovom zapovjedništvu 7. jula bio oprezno – optimističan. Na temelju onoga što je vidio do sada Karremans je vjerovao da su napadi vojske bosanskih Srba na i oko promatračke postaje Foxtrot bili „pokušaji da se isprovociraju i zaplaše Armija BiH i nizozemski bataljon“. Zaključio je da, iako će srpska strana pokušati „neutralizirati“ snage bosanske vojske u enklavi Srebrenica, „dugoročno gledajući“, nemaju dovoljan broj vojnika te da „neće biti u mogućnosti kratkoročno zauzeti enklavu“.

Kada je bitka za Srebrenicu počela srpska pješadija je imala potporu ne više od 10 tenkova, šest do 12 topničkih oruđa te veći broj minobacača od kojih je većina bila raspoređena na planinama i šumskim područjima tako da promatrači nisu imali uvid u realnu situaciju, iako su srpski vojnici bili praktično udaljeni samo osam kilometara, što znači nekoliko minuta vožnje ili nekoliko sati brzog hoda. Kada je postalo jasno da je pravi napad počeo bilo je prekasno da se išta učini. Ni bilo dovoljno vremena ni za Armiju BiH ni za UN da se povuku na druge položaje.

Što se poziva za zračne napade tiče, UNPROFOR-ovi zapovjednici su se povodili direktivom Ujedinjenih naroda od 29. maja u kojoj je francuski general Bernard Janvier, vrhovni zapovjednik mirovnih snaga, naredio da je „izvršenje mandata sekundarno u odnosu na sigurnost osoblja UN-a i ta se sila, zračni napadi, trebala koristiti samo kao posljednje sredstvo“. Unatoč sve jače opasnosti po mirovne snage planeri iz UNPROFOR-a su vjerovali da angažiranje zračnih napada u korist sigurnosne zone Srebrenica ne bi opravdano sve dok ne bilo neophodno za obranu UN-ovih mirovnih snaga.

Glomazna, spora i birokratizirana procedura autorizacije izvođenja zračnih napada bit će radikalno promijenjena nakon pada Srebrenice u velikoj mjeri zbog neuspjeha takvog sustava tokom napada i strašnih posljedica nakon njega. Uglavnom, 7. jula moralo se raditi po uspostavljenoj proceduri. Mogućnost za konfuziju, odgađanje i neučinkovitost u tim procedurama postali su iznimno očigledni u nekoliko narednih dana.

Otklonjene sve sumnje u ozbiljnost srpskih namjera

Ujutro 8. jula nije bilo jasno hoće li Srbi ponovno napasti. Tokom noći mirovne snage su evidentirale 275 topničkih detonacija oko enklave, ali ujutro je bilo znatno mirnije. Ali, odmah iza 12 sati ponovno je napadnuta promatračka postaja Foxtrot. Prvo topnički, a onda pješadijski napad. Najmanje 20 srpskih vojnika se približavalo mirovnjacima da bi u 13:45 sati srpski tenk izravno pogodio jedan zid postaje, a još su dva tenkovska projektila pogodila postaju par minuta kasnije. U tom su trenutku sve sumnje u ozbiljnost srpskih namjera bile su uklonjene.

Mirovnjaci su se odlučili na povlačenje, ali sučeljeni s tenkom ispred svog vozila morali su se predati, položiti oružje i početi pregovarati da ih Srbi puste da se vrate u Srebrenicu. Međutim, na planini Javor UN-ovo vozilo je naišlo na prepreke na cesti koje su postavili pripadnici Armije BiH. Na preprekama je bio jedan bosanski vojnik i troje civila koji su željeli spriječiti nizozemske mirovnjake da napuste svoj položaj. Ta je pozicija, prije dolaska nizozemskih vojnika, bila pod kontrolom bosanske armije koja je bila ogorčena time da su sada predali dobre obrambene položaje praktično bez borbe.

Zapovjednik grupe mirovnih vojnika, narednik Van Rossum kontaktirao je preko radio veze zapovjednika u Srebrenici od kojeg je zatražio smjernice. Zapovjednik mu je naredio da vozi kroz barikadu i produži do Srebrenice. Kada su počeli zatvarati poklopac na oklopnom vozilu, bosanski vojnik je počeo pucati. Pogodio je vojnika Raviva van Renssena u glavu, iza lijevog uha. Vozilo je krenulo dok su mirovne snage histerično tražile pomoć preko radio veze. Ranjeni nizozemski vojnik je prebačen u Potočare, gdje se nalazila vojna ambulanta, ali bilo je kasno. Pripadnik mirovnih snaga Raviv van Renssen umro je u oklopnom vozilu u 16:27 sati. Kasnije je ustanovljeno da je u ranama na glavi imao 30-tak šrapnela ručne granate.

Još se jedan, manje ozbiljan, incident dogodio s bosanskim vojnicima u kojem nije bilo poginulih ni ozlijeđenih, ali ponovno je, od strane bosanskih vojnika, bačena ručna bomba na Nizozemce koji su tog dana zaključili da su Muslimani bili ljuti i frustrirani zbog neuspjeha mirovnih snaga da zaustave srpsko napredovanje na terenu. U međuvremenu su Srbi zauzeli dio ceste na sjeveru i zapadu što im je omogućilo da dalje krenu na Srebrenicu. Uslijedila je žestoka trosatna bitka između srpskih i bosanskih snaga dok su Srbi zauzeli još jednu promatračku postaju ostavljajući nizozemskoj posadi izbor: ili se vratite u Srebrenicu, ili ćete postati naši zarobljenici. Nizozemci su se predali.

Unatoč tome što su Srbi zauzeli dvije promatračke postaje potpukovnik Karremans u noći između 8. i 9. jula još uvijek nije bio uvjeren da je počela velika srpska ofenziva sa ciljem zauzimanja enklave. On je očekivao da će srpske snage zauzeti područje uzduž južne granice srebreničke enklave radi osiguravanja ceste južno od rijeke Jadar i prolaza iz rudnika boksita jugozapadno od enklave. Karremans je ponovno zaključio da je „riječ o diverziji i pokušaju zastrašivanja“ te da nije bilo napada u drugim dijelovima enklave. Nažalost, njegovi su zaključci, koje su potvrdila trojica UNPROFOR-ova zapovjednika s većim činovima od njegovog, bili iznimno pogrešni.