Ko su ti koji su nosili uniformu onih koji su jedini, ali jedini u okupiranoj Evropi, imali logor namijenjen isklučivo za djecu?! U kojem su djeca umirala u najvećim muka, ubijana. Srpska djeca.
Ovo su njihova lica, imena…
Dr Savo Besarović (1889-1945)
Čovjek koji nije bio general, ali je bio desna ruka zlikovca. Rođen je 1889. u staroj srpskoj sarajevskoj porodici. Diplomirao je pravo i doktorirao na Univerzitetu u Zagrebu. Imao je advokatsku kancelariju u Sarajevu, a između dva rata bio je poslanik Jugoslovenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića.
Zabilježeno je da je osoblje Vojnog muzeja u Beogradu nakon napada nacista u aprilu 1941. baš Besaroviću predalo na čuvanje dragocjene predmete, a oni su potom volšebno zauvijek nestali. Tih dana je njegov prijatelj Ante Pavelić osnovao Nezavisnu državu Hrvatsku. Predratni advokat i poglavnikov kolega sa studija odmah se priključio.
Po ratu je Besarović je osuđen na smrt, a pred izvršenje kazne u Sarajevu 10. septembra 1945. uzviknuo je: „Imao sam čast da sam bio ministar u Vladi NDH. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živeo dr Ante Pavelić! Živeo hrvatski narod!“
Milan Uzelac (1867-1953)
Već u Velikom ratu borio se protiv Srba, iako je kao Srbin rođen u Mađarskoj. Bio je potpukovnik 1912. kada su ga postavili za prvog komandanta austrougarskog ratnog vazduhoplovstva. Svojim spobnostima uspio je da to ubrzo postane ozbiljan i samostalan rod vojske.
Eskadrile je slao na ruski i italijanski front, ali i na Srbiju. Posle poraza i raspada carstva živeo je u Petrinji, u Hrvatskoj. A onda mu je Ministarstvo vojske i mornarice Kraljevine SHS poverilo reorganizaciju vojnog vazduhoplovstva.
Penzionisan je 1923, ali je ostao u jugoslovenskoj avio-industriji kao član Upravnog odbora fabrike aviona „Ikarus“. Odmah po formiranju NDH prihvatio je ponudu da u činu počasnog ustaškog generala formira ratnu avijaciju NDH. Ostao je uz Pavelića do kraja.
Partizani su ga uhvatili 1945, ali je u zatvoru proveo samo dvije godine. Nastavio je da prima penziju od novih vlasti do smrti 1954. godine u Petrinji.
Mihajlo Lukić (1866-1961)
Sin profesora muzike, svršio austrougarske vojne škole, i kao takav borio se u Prvom svjetskom ratu. Preživeo, a kada su Srbi izvojevali slobodu svim narodima potonje Kraljevine Jugoslavije on je promijenio odmah uniformu i okačio epolete pukovnika. Tridesetih se usvrašavao u Francuskoj, da bi potom na Vojnoj akademiji u Beogradu držao katedru strategije.
Drugi svjetski rat dočekao je u činu generala i svojstvu komandanta jedinica koje su trebale da zaustave prodor Nijemaca preko Slovenije. Ali im se predao prije prve bitke!
Kao podobnog Nijemci su ga pustili da se već u aprilu pridruži jedinicama novostvorene NDH. U encikopedijama se može pročitati da je „velikim ratnim operacijama zapovijedao od kraja 1941. do aprila 1943. kao komandant 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često sarađivao sa Crnom legijom Jure Francetića„.
Oni koji iole nešto znaju o Francetiću znaju o kakvoj je zločincu riječ. A Lukić je bio zapovjednik domobranima u bitkama na Neretvi i Sutjesci gde su djelovali u sadejstvu sa ustašama.
Bio je noslac titule viteza za zasluge date vojsci NDH, a odlikovan je, između ostalog, i Hrvatskim trolistom 1. stupnja s hrastovim grančicama, odlikovanjem koje su uz njega ponijeli samo po zlu čuveni Slavko Kvaternik, Jure Francetić i Rafael Boban.
Lukić se izjašnjavao kao Hrvat pravoslavac i bio jedan od osnivača marionetske Hrvatske pravoslavne crkve.
Po ratu osuđen je na 10 godina zatvora, ali je nakon pet odležanih pušten i pomilovan. Umro je u Zagrebu, kao penzioner.
Đuro Grujić (1887-1945)
Srbin iz Sremske Mitrovice. Vitez NDH i general. Kapitulaciju Kraljevine dočekao je na mjestu komandanta pozadine u Generalštabu. I u NDH je bio u generalštabu ali kao načelnik! I osoba od najvećeg Pavelićevog povjerenja. Pratio ga je i u posjetu Hitleru u seprembru 1944.
Grujić je intenzivno se zalagao za nastavak borbi čak i u proljeće 1945, kada je kraj rata bio pitanje dana. Bežao je pred partizanima u Austriju, ali su ga Britanci vratili. Vojni sud ga je u Beogradu osudio na smrt streljanjem. Kazna je izvršena u jesen iste godine.
Đuro Dragičević (1890-1980)
Rodom je iz Kalesije u BiH. Imao je velike vojne ambicije pa je u austrougarskoj vojsci stigao, iako mlad, do čina kapetana. Odlikovan je u velikom ratu Krstom viteškog reda Marije Terezije, ordenom za iskazanu hrabrost kojim je odlikovano samo 115 oficira.
Kao i mnoge oficire pod čijom su austrougarske trupe činile zločine u Srbiji, netom po ratu osnovana Kraljevina SHS je i njega prihvatila i nagradila službom u svojoj vojsci. Svi oni su nerijetko u poznijoj Kraljevini Jugoslaviji imali i privilegije o kojima su srpski oficiri, koji su prošli mnoge bitke, preživjeli Albansku golgotu, probili Solunski front, mogli samo da sanjaju.
Dragičević je 6. april 1941. dočekao u činu pukovnika, sa raspredom na mjestu pomoćnika zapovjednika protivvazdušne odbrane jugoslovenske vojske. Nije se ni sekunde dvoumio da li da prihvati Pavelićev poziv. U zločinackoj NDH od 1941. godine komandovao je artiljerijom, a pred kraj rata otišao je u Berlin, da bude spona sa Nijemcima. Zarobili su ga crvenoarmejci, dvije godine je proveo u logorima u Njemačkoj i još sedam u SSSR. Od 1954. živeo je u Austriji do smrti.
Fedor Dragojlov (1881-1961)
Pravoslavac, Srbin, i još jedan u nizu vitezova NDH, nagrađen tim zvanjem zbog zasluga za izgradnju oružanih snaga. Zanimljivo je da je okončao Prvi svjetski rat kao generalštabni potpukovnik poražene Austrougarske, ali za razliku od ostalih ovde nabrojanih nije prešao u vojsku Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije.
Do 1941. bio je direktor pivare u rodnom Pančevu. S novim ratom otišao je u Zagreb i stavio se u službu NDH. Imenovan je za načelnika jednog od sektora u Generalštabu. Već naredne godine postaje general, a 1943. i načelnik Generalštaba vojske NDH.
Bio je zadužen za neke od operacija u Bosni u kojima su počinjeni veliki zločini nad Srbima. Pobjegao je pred partizanskim jedinicama, dokopao se Austrije i predao Britancima. Iako je imao status ratnog zločinca, Britanci su odbili da ga izruče novim jugoslovenskim vlastima. Dragojlov se potom preko Italije prebacio u Argentinu i do smrti bio aktivan u širenju ustaške propagande protiv Titove Jugoslavije.
Dušan Palčić (1881-1963)
Nijemci su u svojim jedinicama imali SS trupe, po zlu čuvene, a NDH ustašku vojnicu, partijsku vojsku ustaškog pokreta. Najveći čin je kod ustaša bio krilnik. Čak ga ni krvolok Jure Francetić nije uspio za života zaslužiti, već posthumno, ali zato jeste jedan Srbin – Dušan Palčić.
Krilnici su bili retki, istaknuti pojedinci, kao Slavko Kvaternik ili ministar odbrane Ante Vokić. Prvo je kao oficir služio Austrougarskoj, pa Jugoslaviji, a u NDH načelnikovao Državnom radnom službom.
I na sve mu se progledalo kroz prste po ratu. Umro je kao penzioner u Zagrebu, gde je i rođen.
Milan Desović (1895-1960)
Oficir Kraljevine Jugoslavije na dužnost u domobranskog generala NDH stupio je u jesen 1941. Ovaj Srbin rođen u Pljevljima do leta 1942. zapovedao je na Istočnom frontu delom hrvatske divizije za šta su ga Nemci nagradili Gvozdenim krstom.
Vraćen je u Petrinju, gde je komandovao jedinicama jedno vreme, a onda je ratne dane provodio kao izaslanik NDH u Berlinu i Bratislavi.
Pao je u ruke Amerikancima, a oni su ga 1946. predali jugoslovenskim vlastima. Osuđen je na 15 godina robije, ali su ga 1958. pustili. Pobegao je u Nemačku gde je umro u Minhenu.
Jovan Iskrić (1884-1963)
Rodom je bio iz Banatskog Karlovca, a kao austrougarski oficir ratovao je u Srbiji u Prvom svjetskom ratu. Srbi su ga ranili, prostrijelili kroz pluća, ali se nakon liječenja vratio na front. Odlikovan Krstom viteškog reda Marije Terezije. Naravno, i on je poslije rata bio oficir u Kraljevini Jugoslaviji, a od 1941. u NDH. Čin generala dobio je 1944, a umro je u Zagrebu 1961, kao penzioner.
Zvonimir Stimaković (1891-1974)
Srbin rođen u Zagrebu. Oficir od karijere, u NDH je zapovijedao jedinicama koje su se borile protiv partizana i, između ostalog, bio zapovjednik cjelokupne konjice. Poslije rata odrobijao je 20 godina u Staroj Gradiški, uporno odbijajući da se pokaje. Umro je u Zagrebu u 83. godini.
Lavoslav Milić (1890-1964)
Iz Karlovca je bio, a generalskim činom okitio se još u jugoslovenskoj vojsci. Bio je u intendantskoj službi, jer zbog posledica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu nije bio za front. U NDH je odmah postao član Glavnog štaba domobrana zadužen za logistiku. Englezi su ga zarobili 1945. u Austriji i vratili partizanima. Osuđen je na 20 godina robije, ali je izdržao samo pet. Umro je u Zagrebu.
Miroslav Opačić (1881-?)
Potekao je iz seljačke porodice sa Korduna, bio austrougarski, pa jugoslovenski oficir. Drugi svjetski rat dočekao je kao general i odmah se stavio u službu NDH. Bio je nadzornik tehničkih trupa Kopnene vojske. O njegovoj posleratnoj sudbini ništa se ne zna, osim da je prešao u katoličanstvo.
Jovan Pribić (1885-?)
Još jedan za čiju se sudbinu ne zna. Imao je čin generala u jugoslovenskoj vojsci, a u službu u NDH stupio je odmah 1941. Uz njegovo ime u enciklopedijskoj odrednici „Spisak generala i admirala Vojske Kraljevine Jugoslavije“ navodi se: „Odveden u zarobljeništvo 1943. godine, posle rata nije nastavio službu“. Ostali podaci nisu poznati.
Miloš Ožegović (1886-1944)
Podaci o njemu još su oskudniji. U napred pomenutom „Spisku generala…“ stoji samo: „Miloš Ožegovic (1886-1944), pešadijski brigadni general. Penzionisan 1942. godine„.
Kurir/Ekspres
