Amir Reko, bivši pitomac Vojne akademije, 1992. dezertirao je iz JNA i priključio se Armiji RBiH. Od ratnog heroja postao je izdajnik i nepoželjan u rodnom Goraždu.
„Porazno je da i više od 30 godina nakon rata još govorimo o nedostatku empatije prema svim nevinim žrtvama i iskrene želje za pomirenjem. Čini mi se da je to danas čak teže nego ranije“, kaže Reko za DW.
U ratu je izgubio majku i više članova porodice. „Moja majka ubijena je na najsvirepiji način i taj bol nosim čitav život. Uprkos tome, vjerovao sam da čovjek mora da ima snage da prizna i tuđu patnju. Zbog takvih stavova platio sam visoku cijenu.“
Nakon što je javno govorio o ubistvima srpskih civila u okolini Goražda i odao počast njihovim žrtvama, kaže da je bio izložen žestokim napadima. „Proglašen sam personom non grata u Goraždu, optuživan da narušavam ugled Armije RBiH i da govorim neistine. U isto vrijeme uništena je i moja fabrika od koje sam živeo, pa sam ostao bez izvora egzistencije.“
Reko smatra da je u BiH postalo gotovo neprihvatljivo govoriti o tuđem bolu, a da se pritom ne dovodi u pitanje sopstveni. „Pomirenje nije odricanje od istine, ni odustajanje od pravde. To je snaga da se prizna i tuđi bol, uz očuvanje sopstvenog dostojanstva i poštovanje sopstvenih žrtava.“
„Spreman sam da platim cijenu mirotvorstva“
Amir Reko upozorava da političari često koriste žrtve za produbljivanje podjela i da se pojedinačni zločini pretvaraju u kolektivnu krivicu čitavih naroda.
Takav pristup, kaže, produbljuje nepovjerenje, otežava dijalog i održava društvo u stalnim političkim tenzijama. „U takvoj atmosferi govoriti o pomirenju zahtjeva veliku hrabrost, jer rizikujete da vas anatemišu upravo oni kojima pripadate. To je jedna od najvećih tragedija današnje BiH.“
Na kraju poručuje da se, uprkos svemu, isplati biti mirotvorac. „Prošao sam rat i znam šta rat znači. Moja je obaveza da učinim sve da nijedna buduća generacija ne doživi ono što je doživjela moja. Ako je to cijena mirotvorstva, spreman sam da je platim.“
