
Svjedoci smo ovovremeni, ružnim, tužnim i nadasve neočekivanim dešavanjima u našem širem i užem okruženju. Vlast u državama Balkana i većina oko vlasti optužuju djecu i roditelje da su krivi za sve a oni su “čisti” i nedostaje im samo oreol svetaca pa da budu posve “nevini”. A da li su samo djeca ili roditelji stvarni krivci?
Kolumna, piše Dragoslav Todorović
– Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini je loš, ako se pozivamo na rezultate tri međunarodna istraživanja koja su do sada rađena u BiH (TIMSS 2007, PISA 2018 i TIMSS 2019); odnosno, mi ne znamo kakav je kvalitet našeg obrazovanja jer ga domaće nadležne institucije ne istražuju niti propituju. Šta nam još govori da nemamo kvalitetan obrazovni sistem – nepostojanje smislenog i svrsishodnog kontinuiranog stručnog usavršavanja i profesionalnog razvoja nastavnika i svih drugih stručnih osoba koje rade u obrazovanju; zastarjeli nastavni planovi i programi na koje su se samo kalemili novi predmeti i dodavali sadržaji u program bez da je vidljiva svrha izučavanja tih sadržaja; djeca ne vole školu; obesmišljen sistem ocjenjivanja i nepostojanje bilo kakvih kriterija; jako loši nastavnički fakulteti na svim univerzitetima u BiH; važna nam je pozicija nastavnika u učionici, a ne djeteta; metode učenja i poučavanja neadekvatne i neprilagođene potrebama djece…
Od kako smo počeli da se imaginarno približavamo EU odnosno od kako je sistem zvani “Bolonja” stigao na Balkan od tog trenutka je sve krenulo niz brdo. Prosvjetni radnici uljuljkani u komunistički sistem obrazovanja u kojem su mogli lične bolesne fristracije liječiti na tudjoj djeci tjerajuči ih da kleče na kukuruzu, šibajući ih motkama, štapovima, prutevima i svime što im se nadje pri ruci i tako su nas “obrazovali”, kada im je EU oduzela taj “savremeni” način vaspitanja učenika preostalo im je jedino da svoje znanje prenesu učenicima riječima. Što bi rekli stari mislioci “Nije znanje znati nego je znanje znati drugome znanje prenijeti.” Ali kako prenijeti znanje kad i sam ne znaš? Kada je većina, čast izuzecima diplomu kupila na ćošku iza robne kuće. Prije , za vrijeme Tita bilo je lako, ne znaš da preneseš znanje djeci, kažeš mu da izađe vani i sam sebi donese prut, onda izlomiš prut njemu od ruke, ledja, udri gdje stigneš. I šta si postigao time? Hoće li učenik naučiti lekciju? Hoće, ali ne lekciju dijeljena razlomaka nego životnu lekciju koja glasi -“Nema veze ako nisi sposoban za nešto veće, do večeg se dolazi nasiljem, ako ti trebaju pare pretuci slabijeg, ako ti treba užina pretuci slabijeg, može ti se, tako i učitelj radi, tuče slabijeg jer mu se može…”
Imamo i primjer u ugljevičkoj srednjoj školi gdje je jedna od profesorica učenike indirektno proglasima psihijatrijskim slučajevima rečenicom “Kome ne odgovara moja ocjena neka posjeti psihologa”? Imaju li prosvjetni radnici psihijatrijski pregled na početku svake godine? Ako nemaju pod obavezno usvojiti odluku i slati ih. Svi danas krive djecu, ali se ovde ne vidi jedna činjenica, nisu to djeca kakva smo mi bili koji smo odrastali uz Mikija Mausa, Toma i Džerija, Abarečke abatute, lastiša, partizana i švaba, Valtera i Hitlera, Zagora i Velikog Bleka ili Tarzana. Ovo su “milenijumska djeca”. Djeca koju vaspitavaju roditelji koji su preživjeli ratove devedesetih, napade Nato pakta, sankcije, ratne profitere, Miloševića, Izetbegovića, Tudjmana,.. A iver ne ne ide dalje od klade. Ovo su djeca koja odrastaju uz Mudju, Baka praseta, Omču, Bracu Gajića, Mecu, Gastoza i slične. Djeca koja ne gledaju klasične crtane fimove nego animacije u kojima crtani junaci ostanu bez glave, ruku nogu, i gle čuda, opet im sve poraste. Mašina ga samelje , on dune u prst i opet čitav, čitav i “naduvan”…
Dakle prema takvoj djeci ne možete primjeniti komunistički sistem koji su vam predavali profesori na fakultetu, i koji su svoj fakultet završili po istom sistemu. Nova djeca novi sistem. Dakle djeca nisu kriva što su neshvaćena, što im predajete ono što djeca znaju da im neće nikad u životu zatrebati. Šta će jednom cnc operateru rastavljanje polinoma na činioce? Šta će jednom variocu rudno bogastvo Madjarske? Kroz svoj novinarski posao druzim se sa mnogo djece, i nisu djeca monstrumi kako ih javnost predstavlja. Djeca su normalna, mi nismo normalni.
Dakle pristup djeci mora biti na novim osnovama. Zaboravite šta ste učili na fakultetu. Počnite od danas ponovo da učite. Pažnju djece ne drže više stare glupe lekcije izdiktirane iz knjige. Morate znati lekciju napamet i predavati je sa takvim elanom da to djeci bude zanimljivo. I ne predavati lekciju 45 minuta. Koga još pažnja drži toliko? Nikoga! Ko od vas može gledati dnevnik pola sata a da ne trepne? I da mu je to zanimljivo? Niko! Mora cijeli sistem da se mijenja i da djeca uče ono što im stvarno treba u životu. Imamo i primjer učenika takođe iz ugljevičke srednje škole koji je ove godine Učenik generacije i koji ne želi da upiše četvrtu godinu niti nakon toga fakultet jer smatra da ga ovakva škola ne može naučiti ničemu novom!?! To je poraz naše prosvjete, I što je najgore dijete je u pravu.
Šta nam je činiti? – Mi moramo gledati cjelokupno obrazovni sistem – osnovno obrazovanje ne može biti dobro ako predškolsko ili srednje ostane gdje jeste. Potrebno je strateški promišljati kakvo društvo želimo, i kako nam obrazovanje može pomoći da takvo društvo i budemo. Koristeći sva svjetska znanja, moramo oporaviti obrazovni sistem i kreirati škole u koje djeca vole ići, u kojima su sretna i u kojima im se pobuđuju i održavaju interesovanja, pomaže im se u napredovanju i pomaže u usmjeravanju da budu zdrave ličnosti koje promišljaju svojom glavom, koje svoje znanje koriste u popravljanju društva u kojem žive i aktivno učestvuju u održavanju kvalitetnog života.
Dragoslav Todorović, urednik portala TD