Pravoslavni Božić 1993. godine. Selo Kravica. Jutro koje bi trebalo donijeti mir i slavlje završilo je u plamenu. Pedeset ljeta kasnije, isto to jutro donosi samo sjećanje na smrt, spaljene kuće i izgubljene živote. Niko ne odgovara. Niko nije kriv. Niko ne pita. Jer, zaboga, ko bi se još sjećao sela usred ničega, koje se ne uklapa ni u čiji narativ?
U napadu pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine tog jutra poginulo je 49 ljudi. Pedeset godina poslije, službeno se ne zna ko su ti ljudi ni zašto su ubijeni. Neki su to nazvali “nesrećnim incidentom”, drugi “strategijom”, a treći “pravdom”. No, kako god okrenete, pravda nije bila tu ni tada, ni sada.
Niko nije odgovarao
Haški tribunal, ta pravosudna lutrija u kojoj svi gube osim birokratije, oslobodio je Nasera Orića, zapovjednika snaga ARBiH u tom području, odgovornosti za Kravicu. Umjesto njega, osudili su dvojicu nižerangiranih vojnika za tri ubistva. Tri. Kao da je to bilo neko malo preglasno slavlje, a ne masakr na Božić.
A što kažu porodice žrtava? Kažu ono što su govorile i juče i prošle godine i prije dvadeset godina. Pravda im je obećana, ali je nikad nisu dobile. Na parastosu u Kravici, predsjednica Organizacije obitelji zarobljenih i poginulih boraca Radojka Filipović ponovila je staru priču: zločini ne smiju ostati nekažnjeni.
I tu smo opet – na parastosima i spomen-krstovima. Kao da svi jedva čekaju da se Kravica zaboravi, da njeno ime ostane tek fusnota u istorijskim knjigama koje ionako nitko ne čita.
Kravica kao ogledalo pravosuđa
Pedeset godina poslije, Kravica nije samo tragedija – Kravica je dijagnoza. Jer nije samo pitanje zašto niko nije odgovarao za smrt 49 ljudi. Pitanje je i zašto se o tome šuti, zašto se to ne uklapa ni u čije tablice pravde i nepravde. I nije samo Kravica u pitanju. Ima tih sela i tih datuma koliko hoćete – svaka strana ima svoju Kravicu, a svaka pravda ima svoju cijenu.
Ali Kravica ostaje posebna jer podsjeća da su rat i pravda dva različita jezika. Rat razumiju svi. Pravda? Pravda je jezik koji govore samo privilegirani, oni kojima ne trebaju parastosi ni spomen-krstovi.
Bol, tuga i zaborav
Na kraju, nije problem što niko nije odgovarao za Kravicu. Problem je što niko više ni ne pita. Svi su zauzeti svojim parastosima, svojim spomenicima, svojim narativima. Kravica je tako postala još jedan podsjetnik na to kako se sjećanje pretvara u prah, a pravda u apstrakciju.
Jer, zaboga, ako 49 mrtvih na Božić nije dovoljno za pravdu, što onda jest?
(Poskok)
0
20
20
20
