Spojila ih je ljubav prema voćarstvu te su željeli više i bolje naučiti o tome kako podignuti vlastiti voćnjak i upustiti se u neumoljive tržišne vode samostalne proizvodnje koje baš u ovo vrijeme nisu naklonjene onima koji rade u fabrici pod otvorenim nebom. U Kornicu dolaze vikendom kako bi bili dio projekta “Iuvenes Fructus” i u ovom ćošku Posavine raditi na polju te nastaviti tradiciju svojih porodica. Mateo Udovičić ima tek 19 godina. Pun je optimizma i želje da o poljoprivredi, osobito voćarstvu, što više nauči.

– Već imam zasad lješnjaka na dva duluma, a jabuka je dugoročniji plan. Završio sam školu za elektroinstalatera, no kod kuće imam dosta zemlje u posjedu, bavim se ratarstvom pa sam se želio oprobati i u voćarstvu. Želim ostati na svojoj zemlji, svojoj djedovini, zasaditi voćnjak, možda čak i više te vidjeti kako to funkcioniše. Mnogo sam naučio iz ovih predavanja iako već imam predznanje. Što se tiče odlaska mojih vršnjaka iz Posavine, možda se nisu ni potrudili pronaći neki posao ili, ako ga nađu, to ne žele jer ne mogu mnogo zaraditi. Meni novac nije nešto najvažnije u životu, želim biti zadovoljan i srećan u svojoj Posavini – kaže nam Mateo dok ubire posljednje plodove jabuka iz voćnjaka.

Ljubav prema voćarstvu

Kristijan Ivanović još je srednjoškolac, ali želi nastaviti porodični biznis voćarstva. – Još kao mali počeo sam raditi s roditeljima. S vremenom sam vidio kako sve to funkcioniše i svidjelo mi se. Mnogo je truda uloženo u voćnjak i želim to nastaviti.

Cijela se porodica bavi voćarstvom, mama, tata, nas dvojica braće i sestra. Teško je jer nas je malo, a nekada treba mnogo radnika, ali snalazimo se jer ima ljubavi prema svemu, prirodi i svemu što imamo na zemlji. Mislim se nastaviti baviti voćarstvom i nisam planirao nikuda ići. Svoju budućnost vidim u Posavini, u Orašju, u svom kraju, u svome domu. Poljoprivreda mi znači sve, njome se bavim od malih nogu, zavolio sam je i želim se s njome baviti – kaže nam srednjoškolac Kristijan.

I ovoj lijepoj priči nije kraj jer tačku na “i” stavlja 80-godišnja baka Jela Antunović, prva povratnica u Kornicu. Baka Jela zapravo nam je potvrdila ono što su mladići Mateo i Kristijan govorili o svojoj ljubavi prema radu na zemlji i njezinim plodovima. Zadovoljstvo je bilo s njom razgovarati jer iz tolike jednostavnosti uvijek se nauče važne životne lekcije.

Životna mudrost

Sa životnom mudrošću, razboritošću i pameti kakva se rijetko viđa u modernom svijetu, baka Jela poručuje: – Drago mi je što povremeno vidim ovu mladost u našem selu. Rekla bih svima – ako žele lijep život, zrak, prirodu, šumu, ali i rad, ovdje se može lijepo živjeti. I da sam mlađa, opet bih ovo odabrala – kaže nam baka Jela, neobična i po tome što je zaslužna što već 20 godina ne prestaju zvoniti zvona na obližnjoj crkvi u Kornici.

Za posavinu.org piše: Nada Koturić