TD Media

TD PORTAL

Tačno Objektivno Pravovremeno informisanje

23. јул 2024.

TD portal

Balkan može bolje

NE PRISTAJEM – kolumna sveštenika Darka Đoga

0 0
Read Time:8 Minute, 50 Second

Kolumna autora Darka Đoga na portalu Iskanje Smisla – Blog sveštenika Darka Đoga. Kazivanja jednog Bogotražitelja. Ili Pisma provincijalca. Ili tako nešto. U svakom slučaju: ponešto o ponečemu.

 

 

 

PONEDELJAK, 6. MART 2023.

Ne pristajem!

Prvi dan časnog posta uvijek čovjeka snađe neko iskušenje kojim nas Spasitelj opominje da se život u Njegovom Tijelu ne svodi samo na pregledanje sadržaja mlijeka u omiljenom keksu već na nošenje bremena jednog života tamo gdje se mora biti kadro „na strašnome mjestu postojati“. Tako i ove godine – baš na prvi dan posta susreli smo se sa brielskim ultimatumom kojim je Srbija trebalo da kriminogenu strukturu pod pokroviteljstvom druge kriminogene strukture prihvati kao „drugu stranu“ čiji bi teritorijalni integritet i suverenitet poštovala. Takvo iskušenje ipak nije svakidašnje. Ono predstavlja političku formulaciju konačne identitetske kapitulacije Srbije kojom bi se srpski narod samo-raspustio i samo-ugasio jer bi od naroda, kolektiva sa identitetom i dostojanstvom, postao kolonizovano stanovništvo srećno zbog svog statusa kolonije, spremno da dio svoje teritorije i cijelinu svoga bića usupi za brzu prugu (stvar ne samo udobnu već, kako se ovih dan uvjerismo, i pogibljenu).

Srbija (kao sinonim za Republiku Srbiju ali i za srpski narod kao cjelinu) ne može da opstane bez kosovskog zavjeta kao utemeljujućeg elementa našeg identiteta. Kako je lapidarno ali nadasve tačno stvar sve Nikola Pejaković Kolja – Srbima se nudi izbor između vjere i večere. Ako Srbi prihvate večeru, dobiće večeru i metak u glavu (ovaj drugi dio njegovog zapažnja podjednako je važan!) Ako izaberemo vjeru – kosovski zavjet kao onaj „svakoga dana vaskrs iz rana“ Beogradskog sindikata, onda „Srbi imaju šanse“. Izbor je zaista vrlo jednostavan. Zašto onda uopšte napominjanje o smislu „evropskih investicija“ sa jedne i „Kosova“ sa druge strane?

 

 

Istorija naših stranputica i zabluda u 20. vijeku svakako da se odražava i na sveopštu zbunjenost srpske javnosti kada su u pitanju tako utemeljujuće vrijednosti kao što su nacionalno dostojanstvo i kosovska zavjetnost. No ako su jugoslovenski integralizam i ateizacija kroz čitav 20. vijek zagušivali naše kosovsko čulo dostojanstva i opstanka, onda je današnji trenutak neobjašnjiv bez potrebe srpske vlasti da ideološki, strukturalno i partijski pokrije svaki spektar i aspekt života Srbije – od autošovinista do ličnosti i ideja iz ratnih devedesetih. To što se u spoljašnjoj politici lavira između ekonomskih i vojnih supersila još bi moglo biti i razumljivo i opravdano položajem i stanjem, ali kada u unutrašnjoj politici neprekidno čujemo da isti čovjek, ista partija, ista – i gotovo svemoćana politička struktura – ponavljaju autošovinističke mantre o „srpskoj opsjednutosti kosovskim mitom“, „izgubljenosti Kosova“, „besmislenosti i avanturizmu bilo kog otpora“ (paralelno sa sasvim suprotnim sadržajima dekorativnog patriotizma), onda je najmanje što se osjeća – zbunjenost i nepovjerenje. Kada vam neko kaže da bi svako sumnjičav prema političkoj podatnosti kao jedinom „realnom“ stavu „slao tuđu decu da ginu“ i isti taj čovek vam onda govori o zaslugama za simboličku reaktuelizaciju košarskih junaka, onda svako normalan mora da uoči razmimoilaženje između ta dva stava. U politici se ne mogu vijdeti skrivene ili javne namjere koje nisu saopštene političkim činovima.

Mi ne sudimo ad hoc o namjerama kolektivnog Zapada već imamo iskustvo agresije i kolonizacije. Mi ne zaključujemo o namjerama srpskih vlasti na osnovu njihovih javnih retorika – koje su snažno dvosmislene – već na osnovu ishoda, recimo, Briselskog sporazuma koji je Srbija savršeno sprovela, umanjujući iz dana u dan svoje prisustvo na teritoriji AP Kosovo i Metohija, iako druga strana nije bila spremna čak ni smokvin list u vidu tzv „Zajednice srpskih opština“. Zato bojazan srpske javnosti ne dolazi od „zlonamjernosti“ ili „nedostatka patriotizma“ već iz dosadašnje putanje kosovske politike. Izlaganje stalnim emotivnim vrteškama predsjednika Srbije u njegovim javnim nastupima, neprekidne smjene euforije i očajanja, kuraži i pasivne agresije, autošovinističkih predrasuda o Srbima i izjavljivanja ljubavi prema takvom denuncijatorskom narodu ponekad je mučno, ponekad bi bilo i zabavno ali nam ništa (dobro) ne govori o tome šta možemo da očekujemo od (nerođenog ali stvarnog) suverena Srbije. Iako se cjelokupno političko umjeće trenutne vlasti svodi na ispaljivanje protivrječnih pogleda – što onda omogućava širokim narodnim masama da pronađu i izaberu ono što žele da čuju – takva medijska i državna politika uvijek ostavljaju i nas zapitane kada će se to osnažiti i ostvariti ono „drugo“ lice te politike.

 

 

Čitava stvar je, kada je u pitanju sporazum o kapitulaciji Srbije (poznat i kao njemačko-francuski sporazum) dodatno izlagana protivrječnostima i mistifikacijama. Zvanično nam saopštena verzija događaja opisuje taj sporazum kao izbor između „investicija“ i ekonomske kolonizacije Srbije (kao onoga što ne smije biti ugroženo) i političkih pritisaka da se prihvati „realnost“ tj na UCK – NATO terorizmu zasnovana lažna „država“ kao druga strana. U pravnoj i političkoj javnosti već je uspostavljen konsenzus da tekst sporazuma predstavlja faktično priznanje nezavisnosti lažne države (iako su nas nekoliko dana mediji zasipali i tvrdnjama da „ovo nije priznanje“ – poput slike Rene Margita na kojoj je prikazana lula sa natpisom Ceci n’est pas une pipe). Ipak, pravnički i medijski je očigledno indukovana dodatna dvosmislenost, tako da sve podsjeća na Šredingerovu mačku: Srbija, u licu svoga predsjednika, izjavila je kako nema primjedbe na tekst sporazuma, ali ga nije prihvatila niti potpisala – iako je pristala da razgovara o aneksima sporazuma koji nije potpisala. I jeste i nije – i nije i jeste, da bi se u toj „kvantnoj mehanici“ uvijek mogla osnažiti samo ona tumačenja koja su u određenoj situaicji i vremenu politički oportuna. Ogroman dio autošovinističkih bukača i onih patriota kojima je rodoljublje samo jedan oblik životnog ogorčenja uvjeravaju nas da je već sve gotovo i da se treba pomiriti sa sudbinom.

Sve velike i najveće istine se neprekidno ponavljaju. Ne samo da se ponavljaju riječima već se i žive. Iako znamo i čvrsto vjerujemo u dolazak, stradanje i vaskrsenje Bogočovjekovo, mi svake nedjelje i praznika služimo liturgiju. Zato u Njoj uvijek ponavljamo ono što znamo, zazivajući riječima silu Božanskog Svesmisla. Crkva je Tijelo Hristovo pa upravo zbog toga služimo liturgiju – ne možemo reći da smo je jednom odslužili, pa nema više potrebe za tim. Svetosavska Srpska Crkva je (s)rođena sa kosovskim sveštenim prostorom a i sama je u nama uobličila Kosovski Zavjet kao oprisutnjenje božanskih Zavjeta (i Starog i Novog, u njihovom prožimanju). Dakle, ako već govorimo dogmatske istine – iako ih znamo – jer je govor istine ponavljanje i obnavljanje Zavjeta, poziv na njegovo življenje, onda danas ne smijemo da ćutimo već upravo da grmimo, poput naših velikih Otaca, Mitropolita Amfilohija i Vladike Atanasija, kojima se toliko ponosimo ne zbog toga što su bili nepogrešivi, već zato što su bili neustrašivi. I oni su znali i pisali nepobitne istine svetosavskog Predanja i kosovskog Zavjeta ali su znali da se neke istine u javnosti zatomljuju i zaboravljaju, prećutkuju i obesnažuju ako se ne saopšte i istaknu, kao dužnost i obaveza, kao minimum ljudskog dostojanstva svakog Srbina.

 

U raspravama o najboljoj metodologiji pritiska na srpske vlastodršce koji odlučuju o sudbini AP Kosovo i Metohija (što se, u jednoličnosnom sistemu kakav imamo u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori svodi na onoga koji jeste jedini pravi nosilac cjelokupne političke moći – predsjednika Srbije) užarene polemike se vode o načinima borbe protiv onog pola „kvantne“ politike i „kvantnog“ prava koji nam sugeriše da je Srbija pristala na sporazum i sada dogovara njegovo sprovođenje pa je sve „gotovo“. Dakle, iako postoje različita pravna tumačenja, od toga da je presjednik Srbije već prihvatio sporazum (pa je „sve gotovo“) do onih da se „ama baš ništa nije desilo“ (pa je Srbija, opet pobijedila ubjedljivom gol razlikom na neugodnom gostovanju), ne može se od nas očekivati da bespomoćno gledamo koji „kvantni“ položaj će da prevagne i da li ćemo osvanuti u situaciji u kojoj će nam se ipak reći da sporazum „nekako“ jeste prihvaćen (čime bi Srbija de facto priznala UCK „državu“) pa ostaje samo da se on sprovede, investitori da dolaze, uljuljkani narod da gleda „Zadruge“ a sve utišaniji protivnici razmjene evropske večere za srpsku vjeru da u klijeti srca svoga čekaju neka bolja vremena. U takvoj situaciji imperativno je važno da se upravo sada ponove stavovi kojima bi se omeđila mogućnost „kvantne“ izdaje.

 

Sve su oči uprte u Crkvu. A Crkva jesmo svi mi, cjelokupnost Tijela Hristovog. Ipak, „od svakoga kome je mnogo dano, mnogo će se i tražiti; a kome je povjereno mnogo, od njega će se više iskati (Lk. 12, 48). I ne smijemo danas očekivati da će drugi da kaže moj stav, a da meni dozvoli da sjedim u komfornoj anonimnosti.

Od nas iz sveštenstva niko ne očekuje revoluciju, građanske nemire, uplitanje u baruštinu partijske borbe. Crkva se ne bavi politikom u smislu da se ne bavi partijskim lobiranjem (toga bi se trebalo sjetiti i u mirnija vremena, kada partijskim funkcionerima krenemo na proslave), ali ako se Crkva zanima za društvo u kome živi onda se ona po definiciji bavi polisom (dakle: politikom). U tom smislu očekivanje srpskog naroda nije usmjereno ka nasilnim prevratima i manifestacijama bijesa već ka nedvosmislenim, glasnim, nepokolebivim, svakidašnjim upozorenjima nas iz sveštenstva onima najvišim u državi o tome da je neprihvatljivo i nezamislivo da se uopšte govori o prihvatanju i sprovođenju plana o kapitulaciji Srbije. Ako – kako nas često uvjeravaju iz blizine vlasti – nikada i ne postoji namjera da se plan prihvati i sprovede, onda će glas Crkve ostati samo kao uspomena o zajedničkom pogledu na najvažniju stvarnost srpskog bića. Istinski rodoljubi ne zamjeraju drugim istinskim rodoljubima. Ako se time „sužava diplomatski prostor“ – a taj prostor „širokim“ čini eventualija zvana „normalizacija odnosa između dvije strane“ – onda je naša obaveza da sužavamo takav „diplomatski prostor“.

 

 

Ništa još nije gotovo, ali da ne bismo osvanuli u situaciji gdje smo obaviješteni da jeste gotovo – svako od nas mora da jasno i nedvosmleno kaže: kao Srbin i/li građanin Srbije ne pristajem na prihvatanje ponuđene kapitulacije (od prvog do posljednjeg među nama, od sveštenstva do vjernog naroda, bez traženja anonimnosti i sakrivanja u masu i beznačajnost). Ne potpisujte i ne saglašavajte se sa kapitulacijom Kosovskog zavjeta! Ne pristajem! Ne dam Kosovo za bilo šta, pa ni za sat i po putovanja do Niša! Ne pripadam narodu koji može da živi sa saznanjem da je ostavio na cjedilu svoju zemlju i njene ljzde na Kosovu i Metohiji. Ne želim autoput do bilo koje tačke, ako zbog nje moram da pristanem da se odreknem Orahovca i Zvečana!

Danas to moramo reći. Kada pođemo sutra u Crkvu, naše pravo da služimo Hristove svete tajne i da u njima učestvujemo zavisiće od toga da li smo ćutali pred silnima a opominjali slabe ili smo opominjali silne a ćutali pred slabima.

Koliko nas malih, običnih, prostih Srba bude u stanju da to kažemo – toliko će nas čuti, i vlastodršci i preci i potomci.

 

 

 

darkodjogo u 09:07

Happy
Happy
0 %
Sad
Sad
0 %
Excited
Excited
0 %
Sleepy
Sleepy
0 %
Angry
Angry
0 %
Surprise
Surprise
0 %

Average Rating

5 Star
0%
4 Star
0%
3 Star
0%
2 Star
0%
1 Star
0%

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.

Pin It on Pinterest

error: Sadržaj zaštićen autorskim pravima. Za eventualne sporove zadužen je sud Velike Britanije