Na današnji dan, prije 31 godinu, 14. jula 1993. godine oko 8 časova blizu mosta južno od Gline došlo je do terorističkog napada odnosno aktiviranja eksploziva ispod voza koji je bio pun putnika, najviše žena i djece, koji su od Vrginmosta putovali na pijacu.

Taj voz je samo dan ranije počeo da saobraća po prugama Korduna i Banije i to onog dijela koji je bio pod kontrolom Republike Srpske Krajine – Zaštićene zone UN, na kojima je saobraćaj bio u prekidu od početka nasilne secesije Hrvatske. Voz se sastojao od dva putnička vagona predhodno dovežena kamionima iz Rume i lokomotive dovežene na isti način iz Knina. Voz je istog jutra u suprotnom smjeru nesmetano prešao istu relaciju. Na prugu su bile postavljene dvije eksplozivne naprave, od kojih je jedna eksplodirala i to ispod polovine prvog vagona.

Od posledica eksplozije na licu mjesta izgorjele su dvije žene: Dančula Maca (oko 70 godina) iz Pješčanice i učiteljica iz Blatuše Roknić Soka (43) rodom iz Čemernice. Istog dana u glinskoj bolnici višestrukim teškim povredama podlegao je i Radujković Janko (70) iz Brnjavca. Pero Gvojić (36) iz Male Trepče ostao je bez obje noge do iznad koljena, Janko Jakšić (34) iz Batinove Kose, ostao je bez jedne noge ispod koljena, Jakovljević Đuro (44) iz Brnjavca, sin pomenutog Janka, ostao je bez lijeve noge do iznad koljena, dok je još oko 25 putnika, uglavnom žena i djece, teže i lakše izranjavano. Među ranjenima je bila i kćerka izgorjele učiteljice Soke, Zorana (14), koju je eksplozija izbacila iz voza i tako joj spasila život.

▪️Pola sata posle eksplozije na mjesto nesreće, pored predstavnika vlasti Krajine, došli su i predstavnici UNPROFOR-a koji su istog dana sastavili izveštaj o ovom događaju i pod šifrom “povjerljivo” dostavili ga njihovoj komandi za Sektor Sjever.

Iako je bilo jasno da iza ovog terorističkog napada stoji Hrvatska u izvještaju predstavnici UN iznose stav da se ovaj događaj može sagledavati u “kontekstu nastavljanja jakih previranja između različitih ekonomskih i mafijaških grupa koje su aktivne u regionu” koje nisu zainteresovane za mirno rješavanje odnosa izneđu Krajine i Bihaćkog džepa te između Srba i Hrvata.

O ovom terorističkom aktu govorio je i lažni svjedok optužbe Slobodan Lazarević pred Haškim tribunalom na suđenju Slobodanu Miloševiću, hvaleći se da je on, kao oficir za vezu sa UNPROFOR-om u Kordunaškom korpusu, metodom dedukcije (“Pošto je bila zima, a pošto nije bilo nikakvih tragova, nikakvih stopa u snijegu, bilo je jasno da ništa nije došlo sa te strane, znači moralo je doći iznutra.”) zaključio da nisu Hrvati izvršili diverziju na predmetni voz. Nikome nije bilo važno što se događaj desio u sred ljeta i što je, kako će se ubrzo ispostaviti, “pouzdani” svjedok Lazarević avanturista i hohštapler svjetskog glasa.

Istina je da do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima, a kako stvari stoje, mala je vjerovatnoća da će za njega bilo ko i bilo kada i odgovarati. Naravno, samo zbog toga što su žrtve bile Srbi.

Nekažnjivost i podrška terorizmu su bili podstrijek za naknadno izvođenje džinovskih terorističkih operacija „bljesak“ i „oluja“.