VRISCI SILOVANIH ŽENA SU ODJEKIVALI ŠUMOM! IMA LI PRAVDE ZA SRPSKE ŽRTVE ? SESTRE DAMJANOVIĆ SILOVANE PRED MAJKOM NAKON ČEGA SU SVE TRI POTOM MASAKRIRANE!
U Ilijašu će danas biti služen parastos za žrtve masakra u selu Čemerno koje su 10.06.1992. počinili pripadnici bošnjačke vojske Armije BiH.
Pred Sudom BiH se sudi bivšim pripadnicima Teritorijalne odbrane i aktivnog i rezervnog sastava policije takozvane RBiH optuženim za stravične zločine nad srpskim civilima na području Čemerna, opština Ilijaš, tokom 1992. godine.
Tokom napada na Čemerno ubijeni su gotovo svi stanovnici, a počinioci su imali jasnu naredbu pretpostavljenih da u ovom mjestu sve unište.
Pripadnici tadašnje Teritorijalne odbrane Breza ubili su 32 srpska civila i vojnika, među kojima je najviše bilo staraca, žena i djece, a selo sravnili sa zemljom. Najmlađa žrtva imala je 16 godina, a najstarija 80.
Kao i u ostalim muslimanskim napadima na srpska sela, i na Čemernu je opljačkano i odneseno sve što se moglo ponijeti. Selo je ostalo razoreno i spaljeno.
Ono što su doživjeli mještani ovog malog mjesta podno Ilijaša, nije viđeno ni u najstrašnijim horor filmovima. Čak 32-oje mučenika okončalo je svoje živote na najstrašnije i najsvirepije načine, nepojmljive ljudskom razumu! Među ubijenima je bilo deset žena a stradali su civili svih starosnih dobi. Najmlađa žrtva je imala 16, a najstarija je bio slaboviti i teško pokretni starac Novo Ćetković od 82 godine. Posebno je interesantna činjenica da nijedna žrtva nije ubijena isključivo i samo metkom, već su doslovno svi strahovito mučeni pa masakrirani. Žene su zlostavljane i silovane pa pobijene. Osmoro civila je obezglavljeno, uključujući i dvije žene.
Veliborka Trifković, imala je tu sreću da se sakrije u jednu pećinu zajedno sa svojom djecom, ali njen muž je tada masakriran. Ona je svjedočila i pred sudom BiH: “ Ja sam 9. juna 1992. godine došla u posjetu svojim roditeljima u selo Čemerno. Napad je počeo u ranim jutarnjim časovima narednog dana. Јa sam čula pucanje. Već su počeli da pale. Čuju se goveda, ovce, djeca, žene. Sve se čuje, jauci, krikovi. Čula sam kad je rečeno – `Nemoj, kume, molim te`, a kum Milenku bio je Nusret Bešlija.“ Trifkovićeva je navela da je vidjela masakrirana tijela dvije sestre koje su bile silovane. Nesrećne žene su bile nage, s pocepanom odjećom i brojnim ranama po tijelu. I druge žene su bile silovane, a civili su ubijeni krampom. Strašnu sudbinu doživjela je i trudnica koja je sa nestrpljenjem čekala dan da njeno dijete ugleda svjetlost dana i da uživa u svim čarima koje roditeljstvo nosi. Nisu joj zvijeri dozvolile. Ubili su je na najsvirepiji način.
Preživeli svjedok Petar Rašević koji je skriven posmatrao krvavi pir bošnjačke vojske ispričao je kako su napadači zarobili sestre Damjanović sa majkom u štali, te su ih silovali i iživljavali se nad njima: Selo je bilo opkoljeno sa svih strana, ja sam probudio Damjanoviće ali niko nije uspio da pobjegne. Oni su odmah sve pobili i počeli paliti. Ubijali su djecu, koga su stigli. Ja sam slučajno izbjegao..ne znam ni sam kako sam se spasao. Jadranka i Ranka Damjanović su ustale, bile su tu sa majkom ali muslimani su stigli već. Zapalili su prvo moju kuću pa krenuli na njihovu..ja sam pobjegao, sakrio se i vidio sam kad su ih izveli tu pred štalu i silovali oba dvije i majka im je bila tu. Bilo je jedno deset muslimanskih vojnika..Nek im je na sramotu, to životinje ne bi uradile.. Jedan bi je držao za kosu, a ostali bi silovali, iživljavali su se..
Zdravku Damjanoviću su bile izvađene oči, po livadi su bili tragovi prosutog mozga, na nekim tijelima je oštrim predmetom izrezan krst, dok je Novo Ćetković bio toliko unakažen da smo ga prepoznali samo po odjeći – pričao Rašević prisjećajući se da su pronašli živu, ali teško ranjenu, djevojčicu Branku Trifković, dok je njen prezimenjak Rajko, koji je imao samo 16 godina, ležao izrešetan, kao i njegovi roditelji, otac Milenko i majka Janja.
Vaso Elez, predsjednik Boračke organizacije RS Istočno Novo Sarajevo, rekao je prošle godine da zločin u Čemernu predstavlja jedan od najtežih zločina nad žrtvama srpske nacionalnosti na području Ilijaša i okolice.
– Za normalnog čovjeka to su potpuno nepojmljive stvari. Teško je shvatiti da neko uđe među nenaoružane civile da ih kolje, da im otkida dijelove tijela, muči i mrcvari, a to su radili, kazao je Elez. Navodi da su žene, pored toga što su svoj život okončale na tako strašan način, prije smrti doživjele i najveće poniženje – silovane su. – Srpska sela se nisu nadala tome od susjeda muslimana, da će ih ljudi koje su poznavali napasti s tolikom mržnjom i raditi sve što su uradili. Ako je neko pokušao pobjeći ubili su ga pucajući u leđa, a ako su ga uhvatili onda bi jadni čovjek još gore prošao. Sve žene bilo koje starosti bile su prvo silovane, pa onda ubijene, rekao je Elez.
Tadašnji član ove komisije, danas član novoformiranog Operativnog tima Vlade RS za traženje nestalih Slobodan Škrba je izjavio za „Politiku” da „neka tijela nisu pronađena, jer su zapaljena kao i devedesetogodišnja, slijepa starica Novka Milić koja je bila nepokretna i živjela je sama”.
Branko Trifković, jedan od preživjelih, koji je u vrijeme kada je izvršen zločin imao 22 godine, istakao je da su mu ovde ubijeni otac, majka, brat, tetka, njena dva sina i nevjesta kojoj su odsijekli glavu.
– Igrom slučaja ostao sam živ, jer sam nakon ranjavanja uspio pobjeći u stijene, gdje sam se sakrio – priseća se Trifković. On navodi da je potom pobjegao do mjesta Okruglica, gdje je previjen, a zatim se vratio u selo koje je bilo spaljeno, a žitelji poubijani.
Trifković svjedoči da su neki seljani bili zaklani, neki masakrirani ili zapaljeni, dok su se na nekima vojnici takozvane armije BiH iživljavali nakon čega su ih ubili. On navodi da je video unakažene leševe – bez očiju, prstiju i drugih dijelova tijela i dodao da se zna ko je počinio zločin, ali, nažalost, do danas niko nije odgovarao.
Preživjeli svjedoci su ispričali kako su kuknjava i zapomaganja zarobljenih srpskih civila čuli kilometrima, čak do susjednih sela. Vrisci silovanih žena odjekivali su satima a mnogi preživjeli Srbi te strahote ne mogu zaboraviti ni danas!
„To šta su oni radili, to samo bolestan um može počiniti tako nešto. Silovali su mlade djevojke, tukli ih. Čupali nokte, vadili oči ljudima. Jednog čovjeka streljali, zaklali nožem po vratu, nevjestu mu isto ubili, prije toga je na muke strašne stavili. Trudnicu jednu su mrcvarili sat vremena pa je krampom zaklali, dijete iz utrobe da izvade…“ – ispričala je jedna uplakana žena na komemoraciji žrtvama u Čemernom prije nekoliko godina.
Nevenka Bunjevac, kojoj je strdala kompletna muževa porodica, sjeća se da joj je tog dana ubijena jetrva Slavojka Bunjevac koja je bila trudna šesti mjesec i njen muž.
– Njihov sedmogodišnji sin, tada je bio kod tetke i tako ostao živ – naglasila je ona i dodala da je dječaka usvojila jedna porodica u Srbiji i da on još ne smije da dođe na Čemerno gdje su mu ubijeni majka, otac, djed i stričevi. Ona naglašava da je tog dana ubijeno sedam članova porodice Bunjevac na najsvirepiji način – zaklani su i bacani u grobnicu.
Tužilaštvo BiH optužilo je Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine, zajedno s drugim njima poznatim licima, svjesno i voljno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.
Prema navodima optužnice, Hadžić je u to vrijeme bio komandant Prvog odreda „Sretno“ Teritorijalne odbrane /TO/ Breza, kojem su bili potčinjeni pripadnici Prve i Druge čete TO-a Kakanj, prenosi Birn.
Turudić je, prema optužnici, obavljao funkciju komandira Druge čete TO-a Kakanj, dok su Smolo, Senad, Benjamin i Haris Sikira bili pripadnici drugog voda te čete.
Tužilaštvo BiH tereti Duraka, kao aktivnog policajca i rukovodioca pripadnika aktivnog i rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti Ilijaš, čiji je pripadnik bio i Spahić, dok je Mirsad Bešlija optužen kao komandir čete TO Korita, koja je pripadala TO-u Ilijaš, a čiji su pripadnici bili i Nusret i Mirzet Bešlija.
Optužnica ih tereti da su 10. juna 1992. godine izvršili napad na selo Čemerno, pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima, paljenjem pokretne i nepokretne imovine, što je dovelo do smrti 32 lica srpske nacionalnosti oba pola, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina. Ubijeno je i 10 žena.
Optužen je i Nehru Ganić u svojstvu komandanta Opštinskog štaba TO Breza, koji se tereti da, iako je znao ili mogao znati da njegovi podređeni spremaju izvršenje napada na Čemerno, nije spriječio ovo krivično djelo, odnosno nije kaznio izvršioce.
