U podnožju Majevice, na prostoru opštine Ugljevik, smjestila se Mezgraja – selo čija je sudbina godinama bila vezana za rudnik, rad i neprekidnu borbu za opstanak.
Mezgraja je nekada bila poznata po eksploataciji uglja. Bivši rudnik predstavljao je okosnicu razvoja sela – donosio je radna mjesta, okupljao ljude i davao ritam svakodnevnom životu. Generacije mještana bile su vezane za rudarski hljeb, težak, ali pošten. Uz rudnik su rasle porodice, gradile se kuće i stvarao osjećaj sigurnosti da selo ima budućnost.
Kako su se okolnosti mijenjale, a rudarske aktivnosti prestajale ili slabile, i Mezgraja je prošla kroz period prilagođavanja. Mnogi su bili primorani da potraže posao van sela, ali ono nije ostalo prazno – nastavilo je da živi kroz poljoprivredu, porodična domaćinstva i snažnu vezu ljudi sa rodnim krajem.
Na popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 714 stanovnika. Danas ovdje živi 472 stanovnika (popis iz 2013.god.) Mezgraja je poznata po srednjovjekovnoj tvrđavi Jablan grad od koje danas nije ostalo ništa, osim starih zapisa.
Mezgraja je posle Drugog svjetskog rata bila moderno selo u to vrijeme na prostorima tadašnje SFRJ. Mnogi seljaci iz obližnjih sela su bili zaposleni u rudniku mrkog uglja u istom selu što je davalo veliki napredak stanovnicima da lakše prevaziđu tadašnje posleratne krize i školuju mlade.
U to vrijeme je već kao selo posjedovala struju, prugu, te zatim dvije prodavnice, ambulantu, berbernicu (frizerski salon) i naravno pijacu gdje su seljaci mogli prodati stoku i žitarice.
Početkom pedesetih godina jamski otkop uglja lagano prelazi u površinski kop (danas je tu vještačko jezero) koje omogućuje i daje dalju ideju za otvaranje novog rudnika i termoelektrane u Ugljeviku.
Selo se prostiralo između dva brda uzvodno rijekom Mezgrajicom. Sa jedne strane se nalazi Jablan grad — brdo pored kog su na obližnjim proplancima zaseoci Gajići i Nikolići, te sa druge strano brdo zvano Kosa na kom su zaseoci Mijatovići, Mirkovići, Lazići (Arapovići)
Tokom posljednjeg rata devedesetih godina, selo je, kao i veliki dio Republike Srpske, osjetilo teret teških vremena. Ipak, nakon ratnih godina uslijedila je obnova – ne samo kuća, već i zajedništva.
Posebno mjesto u životu sela imaju vjerski objekti. Izgradnja pravoslavnih crkava u Mezgraji simbol su duhovne snage i okupljanja naroda. Crkva ovdje nije samo mjesto molitve, već i susreta, tradicije i identiteta.
Važnu ulogu u razvoju sela imalo je i obrazovanje. Postojanje osnovne škole omogućilo je generacijama djece da prve korake u znanju naprave upravo u svom mjestu.
Danas je u Mezgraji tiše nego nekada, ali nije zaboravljena. Njeni putevi i dvorišta pričaju priču o radu, stradanju i ponovnom uzdizanju. To je selo koje je prošlo kroz mnogo toga – i ostalo uspravno.
…………………………………………
D.Todorović
Društvene mrežeDio podataka preuzet sa Wikipedije
