MALEŠEVCI - PORIJEKLO

Maleševci (jednina Maleševac) su stari, veoma razgranati rod. Ovaj rod potiče iz Maline, danas pustog selišta između Bileće i Trebinja u istočnoj Hercegovini. Danas su svi pretežno naseljeni na Majevici u istoimenom selu u ugljevičkoj opštini. Jednu od specifičnosti Maleševaca predstavlja slavljenje krsne slave Sv. Ignjatije Bogonosac.

Foto: FB stranica Малешевци из часа у час.

Porijeklo

Predanja o porijeklu i prošlosti roda Maleševaca veoma su rasprostranjena po Hercegovini, dok su po drugim oblastima relativno rijetka. U Hercegovini vlada opšte mišljenje, da su sve tamošnje porodice koje slave sv. Ignjatija Bogonosca porijeklom od roda Maleševaca. Danas se ni jedna od tih familija ne preziva Maleševac, pošto su vremenom sve one prihvatile novija prezimena.
Jedna od najčešćih verzija maleševskog predanja koja se može čuti u Hercegovini, glasi: „U Malini su Maleševci živjeli sve do turskog vremena. Jednoga dana došao im je na konak nekakav pašajlija i počeo činiti zulume. Domaćin Maleševaca Maleš vojvoda sa svojih osam sinova zakolje pašajliju, uhvati njegovu krv u lonac i ostavi ga ‘na prijeklad’. Isto tako zadrže njegovu sablju, koja je bila bogato opremljena. Poslije nekoliko godina počela je da vri krv u loncu, domaćin se uplaši i reče sinovima da bježe. Svi ga poslušaju, sem najmlađeg, koji ostade na Vidnjama (u Oputnoj Rudini). Od njega potiču sve porodice u Hercegovini koje slave Ignjatdan. (…) Oni Maleševci koji su pobjegli `niz Bosnu ‘su se pridvorili u jednog bega’. Za prvi Božić beg im dođe na ‘položaj’ i čestito daruje badnjake. Da bi se odužili begu, Maleševci mu daruju sablju koju su oduzeli od onog pašajlije kad su ga zaklali. Kada je beg pročitao na sablji ime svoga sina, stavi ih na muke i oni priznadoše šta su učinili. Zatim je beg posjekao sve muškarce. Ostalo je nekoliko trudnih žena i od njih su oni u Bosni što slave Ignjatdan”. Postoji više varijanti ovog predanja, ali se one međusobno razlikuju samo u manjim detaljima.
Kod jednog od hercegovačkih ogranaka Maleševaca zabilježeno je i jedno predanje o porijeklu ovog roda, koje se donekle razlikuje od prethodnog. Prema tom predanju, u Malini kod Bileće je živio starac Maleš (ili Miloš) sa svojih 7 sinova. Kada su jednom prilikom Turci došli kod njih na konak, Maleš (Miloš) ih je lijepo primio. Međutim, Turci su se napili i počeli su se ponašati bahato i nepristojno. Zbog toga ih je stari Maleš pobio i preselio se pod Stražište, gdje su mu od ranije bile torine. Kasnije su se odatle njihovi ogranci raseljavali po Hercegovini i drugim oblastima.
Do danas se u okolini nekadašnje Maline očuvalo veoma živo predanje o starom rodu Maleševaca. Za ovaj rod se priča, da je prvobitno živio u Malini, a zatim u nedalekim mjestima Stražištu (na Zelenikovoj Glavici) i Vrbnu, gdje su njegovi članovi sazidali crkvu sv. Ignjatija, koja i danas u izmijenjenom obliku postoji, a sada je posvećena sv. Jovanu. Inače se u narodnoj tradiciji izlaže, da je iz tog kraja bilo dosta iseljavanja, naročito prema zapadu, posebno „poslije Kosova” (nakon Kosovske bitke 1389. Godine).

U istorijskim izvorima se rod Maleševaca pominje počevši od 14. januara 1374. godine. Ovog datuma je sastavljen dokument u Dubrovniku, u kome se navodi, da je tada Milas (Milaš) od Maleševaca (Milas de Malesseuac) napravio ugovor o šestogodišnjem najamništvu kod Dubrovčanina Bogića Ljubislavića.

Naredni dokumentovani pomen Maleševaca datira iz 17. februara 1393. Godine. Tada je zabilježeno u dokumentu, koji se danas čuva u Dubrovačkom arhivu, da je Bogoslav Radoslavić iz Maleševaca prodao Miladinu Vojislaviću jednog konja za 14 perpera.
Maleševci se još krajem 14. veka pominju kao „vlasi”. Oni su se tada bavili stočarstvom i kiridžilukom (karavanskim prevozom robe). Naime, u više dubrovačkih dokumenata, pisanih 1397. 1405. 1433. i drugih godina, pominje se Herak Milošević iz katuna Maleševci („Cherach Millosseuich, Vlachus de Mallisseuci”, odnosno „de cathono Mallesevaz”), koji se duži niz godina (oko 40) bavio kiridžiskom djelatnošću na prostoru od Dubrovnika do Lima, Višegrada, Arilja i drugih trgovačkih odredišta u Srbiji i Bosni.
Hronološki slijedi veći broj dokumenata iz 15. vijeka i kasnijeg perioda, u kojima se navode Maleševci. Među najbitnije od njih svakako spada dubrovački dokument, pisan 17. jula 1405. godine. U njemu se pominje katun Maleševac, za koga nije izričito navedeno gdje se nalazio, ali se može osnovano pretpostaviti, da je bio na prostoru Maline, odnosno njene okoline. Malina se, zajedno sa susjednim Skrobotnim, izričito navodi u turskom popisu Hercegovine iz 1475. – 1477. godine.
Godine 1465. zabilježeno je, da su Maleševci bili pod juridistikcijom Vladislava Hercegovića (de Maleseuzi jurisdictionis comitis Vladissaui), sina hercega Stefana Vukčića Kosače

Maleševci niijsu uspjeli da formiraju posebno pleme, po svemu sudeći zbog toga, što su veoma rano počeli sa raseljavanjem iz svoje matice. Pojedini autori smatraju, da su oni uspeli da „apsorbuju” pojedine katune, koji su se nalazili u njihovoj blizini. Tako se navodi, da su Maleševci „apsorbovali” Punoševiće (1402. godine), Pokrajčiće u Ljubinju (navodno 1403. godine) i Repoševiće (1431). Međutim, vjerovatnije je, da su ti katuni nastali širenjem i grananjem starog maleševskog roda. Vrijedi pomenuti, da se u istorijskim izvorima pojavljuju Pribjen Pokrajčić Maleševac, vlah (20. oktobra 1401. godine) i Radiša Pokrajčić Maleševac (1405. godine), kao i Miloš Repošević (Reposseuich) „iz Maleševa” (9. aprila 1431. godine).[10]

Slava

Krsna slava Sv. Ignjatije je usko vezana sa rodom Maleševaca. Međutim postoji izvjesan broj rjeđih krsnih slava koje su specifične za pojedine rodove. To su slave koje slavi, uz minimalne izuzetke, samo po jedan rod. Takav je slučaj i sa praznikom sv. Ignjatija.
Gotovo sve porodice koje slave ovu krsnu slavu vode porijeklo od roda Maleševaca. One su se još od poznog srednjeg vijeka pa sve do danas, neposredno i posredno raseljavale iz Hercegovine po većini balkanskih i panonskih oblasti. Zbog toga se porodice koje slave sv. Ignjatija sa velikom dozom sigurnosti mogu povezati sa Maleševcima, iako su mnoge od njih, živjeći vjekovima van matične oblasti i bez kontakta sa drugim srodnim familijama, izgubile tradiciju o svom maleševskom porijeklu.
Pored familija koje vode porijeklo od Maleševaca, koje čine veliku većinu među porodicama koje slave sv. Ignjatija, postoji i manji broj onih, koje su ovu slavu naslijedile po ženskoj liniji. U pitanju su potomci predaka koji su se prizetili u neku od porodica roda Maleševaca. Tada su oni prihvatili slavu svoje supruge, na čije su imanje došli. Ti rodovi su, dakle, ne samo po ženskoj liniji potomci Maleševaca, već su za njih još čvršće vezani – samim činom prizećivanja (domazetstva), odnosno primanjem slave i donekle tradicijom.
Za mali broj porodica se ne može pouzdano reći, da li pripadaju rodovima koji slave sv. Ignjatija po muškoj ili ženskoj lozi. Ti rodovi se izdvajaju od drugih familija koje slave istu slavu po oblasti iz koje potiču ili nekim posebnim etničkim osobinama.
Porodice koje ne vode porijeklo od Maleševaca ni po muškoj ni po ženskoj liniji, a slave ovu krsnu slavu, veoma su malobrojne. Takvi slučajevi predstavljaju izuzetke. Kod njih je u pitanju bila promjena slave, možda prouzrokovana krvnom osvetom (stara slava jedne porodice je bila sv. Nikola), dok su preostalih par familija vjerovatno stranog porijekla (bugarskog). One su mogle u novije vrijeme uzeti ovog sveca za krsnu slavu, umjesto imendana nekog pretka, koji se zvao Ignjatije.

Porodice

Danas porodice koje vode porijeklo od roda Maleševaca nose čitav niz različitih prezimena. Ono što je gotovo svima njima zajedničko je krsna slava sv. Ignjatije Bogonosac. Prezimena ogranaka roda Maleševaca su, između ostalih:
Aleksić, Alimpić, Apić, Arnautović, Arsenijević, Aćimović, Adžić, Balmazović, Bamburać, Bamburač, Banović, Belić, Blagojević, Blašković, Bogdanović, Božić, Božjaković, Branković, Budimirović, Bukara, Bukvić, Busić, Vakanjac, Vasiljević, Vatrićević, Veletić, Veselinović, Vignjević, Vidojević, Vitomir, Vitomirović, Vitorović, Vićentijević, Višić, Vujičić, Vukašinović, Vukić, Vukšić, Vuković, Vukosavljević, Vučkovac, Vučković, Gavrilović, Gačić, Gojko, Gojković, Golub, Golić, Gospavić, Grujić, Gruić, Dabić, Davidović, Dakić, Damnjanović, Danilović, Daničić, Dedijer, Dizdarević, Dimitrić, Doljančević, Dragić, Dragutinović, Drakul (Drakulović, Drakulić), Dubovina, Dugić, Dudić, Durić, Đekić, Đerić, Đokić, Đuđić, Đukić, Đurđević, Đurić, Đurišić, Đurović, Elesin, Erić, Ero, Živanović, Živković, Zabrdac, Zarić, Zeković, Zečević, Ivanković, Ivanović, Ivković, Ilić, Inković, Janković, Jaramaz, Jaćimović, Jevremović, Jevtić, Jelenić, Jelić, Jovanović, Jović, Jokić, Kalajdžić, Kalem, Kaloperović, Klisarić, Knežević, Kovačević, Komlenović, Kos, Kočić, Krecelj, Krnji, Krnjević, Krsmanović, Lazić, Lalićević, Leburić, Lukić, Ljubenković, Majdov, Maletić, Malešević, Mali, Mandić, Marinković, Marić, Marjanski, Marković, Mardžunović, Matejić, Matić, Matović, Maćešić, Mijailović, Mijatović, Mikanović, Mikulica, Miladinović, Milaković, Milivojević, Milićević, Milović, Milutinović, Milosavljević, Milošević, Mirjanić, Mirosavljević, Mitrović, Mišović, Modić, Momić, Mostić, Nešić, Nikolajević, Nikolašević, Nikolić, Nović, Novosel, Njegić, Obradović, Ogrizović, Ostić, Pavlović, Pajić, Panić, Pantelić, Pantić, Paspalj, Pejić, Pejović, Pekmezović, Pelkić, Perišić, Petković, Petrić, Petrović, Planinčević, Plotan, Popov, Popović, Purešević, Radivojević, Radičević, Radonjić, Radosavljević, Radulović, Rakić, Rankov, Ranković, Regojević, Rilić, Rustić, Savatijević, Selenić, Simić, Sjeran, Skender, Skorupan, Smrtić, Spasojević, Sredojević, Srna, Stanić, Stanisavljev, Stanišić, Stanković, Stevanović, Stepanović, Stojanović, Stokrp, Supić, Sušić, Tanić, Tanović, Tegarić, Terzić, Tešendić, Tešić, Timotijević, Tiosavljević, Todorović, Tomaš, Tomić, Treskanica, Trumić, Tuvedžić, Ćustić, Uglješić, Uglješin, Filipović, Čavorović, Čakarević, Čvarković, Čolić, Čučuković, Cvijanović, Šašo, Šipragić, Šerbić, Šipčić, Škorić,Škrga, Šumonja, Šupeta, Šupić, kao i mnoga druga.

Po predanju, rodonačelnik plemena, Maleša, potiče iz Stare Hercegovine.
U drugoj polovini XIV vijeka, zbog svojih zasluga dobio je vojvodstvo u Berovu (Makedonijа).
Učestvovao je u Maričkoj bici 1371. godine, gdje je ranjen.
Zbog nadiranja Turaka spaljuje kućе i seli se u Drenicu na Kosovu.
Učestvuje u Kosovskoj bici 1389. godine. Kada se oporavio od rana, opet spaljuje kućе i vraća se u postojbinu, u selo Malina (na putu između Bileće i Trebinja). Tu se bavio trgovinom i lovom. Prokrčio je klanac u planini Ljubotinji kod Kručice i ostavio zapis о tome. Obnovio je manastir Dobrićevo.
Umro je u dubokoj starosti, početkom XV vijeka.
Maleševci su prvo držali planinu Ravno, pa je zamijenili sa pivskim vojvodom za planinu Kručicu kod Volujaka. Trgovali su sa Dubrovnikom i prenosili robu karavanom od Dubrovnika u unutrašnjost, do Arilja i dalje. Pleme se raširilo i dalo mnoga bratstva.