LOPARE: Oživjelo pusto selo, na obroncima Majevice nikao etno raj

Ispunili su dugogodišnji san i stvorili mjesto u koje rado dolaze Majevičani iz dijaspore, ali i svi ljubitelji prirode iz okolnih opština i gradova. Imaju ambiziozne planove i vjeruju da će ih uz podršku lokalne zajednice i nadležnih republičkih institucija i ostvariti.

Cvrkut ptica, miris šume, objekti izgrađeni od prirodnih materijala, upotpunjeni raznim detaljima, nasleđenim od predaka, raj su za oči i dušu.

Etno rezort “’Maruša” utopio se u prirodno bajkovito okruženje. Svaki predmet ima svoju priču i vraća u prošlost, kada se živjelo mnogo skromnije, ali ljudi su bili srećniji i zadovoljniji.

Sve je počelo prije šest godina, kada je Zoran Pantić odlučio da oživi zaraslo porodično imanje i pokuša da vrati život u selo.

– Prvo sam postavio drvene udžere, koje sam kupio u majevičkom selu Kozjaku. Onda sam od rođake dobio ambar za žito, preuredio ga i pokrio šindrom. Nije lako, ali sam postigao taj autentični izgled nekadašnjeg majevičkog domaćinstva – kaže Zoran.

Mještani ovog majevičkog sela raseljeni su širom svijeta, ali rodni kraj ne zaboravljaju.

– Moj otac je stekao penziju u Švajcarskoj. Još pamtim tu sliku kada krene sa svog ognjišta da bi nama obezbjedio egzistenciju. Kroz ovaj etno kutak živi i moj djed Aćim. Želim da moja djeca žive ovdje, da moji unuci odrastaju na ovim prostorima, jer kako već rekoše: sunce tuđeg neba nikada ne greje kao tvoje – ističe ovaj domaćin.

Delići mašte i sna sklapani su brižno danima i pretvoreni u stvarnost. Uskoro će, uz pomoć vještačke pumpe, da se zavrti i točak na Lazarevoj vodenici, koje se Zoran sjeća iz detinjstva, a asocira ga na život.

Iz koje god opštine iz okruženja da se zaputite ka turističkom kompleksu etno rezort “Maruša” nije daleko. Tuzla je udaljena dvadesetak kilometara, Lopare, Brčko i Čelić desetak, a najviše, 50-ak kilometara je do Bijeljine.

Kada poželite odmor daleko od gradske vreve i stresa, da zaboravite na sve brige i probleme, uključite navigaciju i zaputite se ka Piperima.

Tu su autentične majevičke kuće koje čuvaju sjećanje na prošlost, običaje i tradiciju.

Od novembra prošle godine Zoran je u penziji, pa se potpuno posvetio svojoj oazi mira. Iako farmaceut po struci, voli da gradi i stvara i ima viziju. Planira da otvori i etno muzej u kojem će, osim eksponata, biti i porodično stablo Pantića, koji su doselili iz Crne Gore iz crnogorskog sela Piperi, gde i danas ima Pantića čiji je porodični zaštitnik Sveti Stefan. Pantići imaju četvoro djece i unučiće, pa žele da ostave uspomenu budućim pokoljenjima.

Pjesma kaže “nema raja bez rodnog kraja”, a Zoran ima svoj raj na zemlji koji nesebično dijeli s drugima.

Priroda u flašama i teglama

Osim čarobnog prirodnog okruženja, Pantići gostima nude izvorsku vodu, domaću kuhinju i zdravu hranu. Sa osmjehom dočekuju i ispraćaju goste domaćim proizvodima. Sve plodove koje priroda daje Slavica pretvara u džemove, sokove, likere i rakiju.

– Moramo afirmisati sve potencijale koje imamo, prije svega prelijepu prirodu i nacionalnu kuhinju. To su vrijednosti koje se cijene u cijelom svijetu, a poslednjih decenija i kod nas. Gosti se jednostavno užele domaće hrane, sira, kajmaka, pure, suvog mesa, meda, rakije šljive i svega onog što se proizvodi na ovoj našoj bogatoj Majevici. Meni nije teško da napravim, a recepte sam naučila od naših starih – kaže Slavica.