Daj mi da se napijem vode! To mi je poslednja želja. Da ne umrem žedan. Ako mi ne ispuniš poslednju želju i žedna me zakolješ, ti ćeš cijelog života biti žedan!
Te riječi, izgovorene u trenutku kad su mu krvnici stajali iznad glave, a život visio o koncu, pokazale su se spasonosnim. Banjalučanin Novica Banović umjesto u smrt protjeran je u logor.
Samo trenutak prije nego što su ga pitali za poslednju želju, koljači Sakiba Mahmuljina, glavnokomandujućeg Trećeg (zeničkog) korpusa takozvane Armije BiH, i njihovi mudžahedini, natjerali su ga da poljubi odsječenu glavu srpskog borca. Bila je to samo jedna od desetak glava koje je tog 10. septembra 1995. video svojim očima.
– “Ljubi brata, mrtvog, svog”– govorili su mi pružajući tek odsječenu glavu, iz koje je još kapala krv. To sam i učinio uz pomen boga” – ispričao je 2015. za Novosti, jedini preživjeli od 27 saboraca sa spiska nestalih.
“Neizbrisivo su mi se urezale u sjećanje te užasom ispunjene plavkaste oči, meni nepoznatog, smeđokosog mlađeg srpskog vojnika“, rekao je.
U danima kada je legendarna Vozuća pala, Novica je tog dana tri puta ranjen, a sutradan zarobljen. Slobodu je video tek 10. januara naredne godine.
“Granata je pogodila naš rov, a da sam prvi put ranjen u slepoočnicu osjetio sam tek slivanjem krvi niz lice. Potom sam osjetio i strahovit bol u butini desne noge. Borio se i pucao sve dok mi neprijateljski metak nije prostrijelio lakat lijeve ruke. Teškom mukom uspio sam da otpužem i sakrijem se u šipražje”.
Puščanu cijev je, kako je ispričao, držao pod grlom, u slučaju da bude otkriven, da sebi prekratim muke.
“Ubrzo su naše pucnje nadjačali halakanje i poklici “Tegbiiir”, “Alah uekber”, “Kolji, voda vri”! Bespomoćan, gotovo ne vjerujući svojim očima, gledao sam kako kolju ljude. Bilo je to sumanuto smrtno orgijanje domaćih i stranih džihadlija, nad živim ali i mrtvim Srbima. Gledao sam kako mojim teško ranjenim saborcima, uz jezive krike – jednih od bola, a drugih od bodrenja i zadovoljstva – odsjecaju glave, uši, ruke, prste. Sijevali su noževi, sjekire i sablje, a krv je šikljala na sve strane”.
“Tvrda glava, tvrda glava!“, razabrao sam riječi omanjeg bradatog mudžahedina, koji se sumanuto iživljavao nad mojim mrtvim drugom. Udarao ga je po glavi nečim što podsjeća na tomahavk, indijansku sjekiru.
Odmah po njegovom ranjavanju, Željko Radonjić (43) iz Bočca kod Banjaluke otišao je po pomoć. Tada ga je Novica poslednji put video živog.
“Ekshumiran je iz masovne grobnice u vozućkom naselju Stog – bez glave! Takođe bez dijelova tijela ekshumirani su i saborci iz rova, Milan Mikić (57) iz Laktaša i Slavko Janković (45) iz Bistrice, kod Banjaluke. Baš kao i naš svirepo pogubljeni komandir, Zlatibor Zečević (58), rodom Crnogorac, i mnogi drugi – završava Novica, dodajući da ga posebno boli što ni posle više od 20 godina, mnoge lobanje i kosti stradalnika još nisu pronađene.
Ko je Sakib Mahmuljin
Sakib Mahmuljin je bivši komandant Trećeg korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ARBiH) iz rata 1992-1995. u Bosni i Hercegovini. Bio je visoki vojni oficir tokom rata i nakon toga je obavljao i neke civilne funkcije u državi.
Sakib Mahmuljin nikada nije odgovarao za jezive zločine. Foto: Printscreen
Sud Bosne i Hercegovine je 2021. osudio Mahmuljina na 10 godina zatvora jer, kao komandant Trećeg korpusa u čijem sastavu se nalazio i odred El-Mudžahidin, nije spriječio ratne zločine koje su pripadnici te jedinice počinili nad ratnim zarobljenicima i civilima srpske nacionalnosti u dijelovima centralne Bosne pri kraju rata (područje Vozuće i Zavidovića).
Nakon žalbi i procesa, Apelaciono vijeće Suda BiH je smanjilo kaznu na osam godina zatvora, i ta presuda je postala pravosnažna.
Mahmuljin se nije pojavio da izdrži kaznu, odnosno Sud BiH ga je pozvao da stupi na izdržavanje zatvora, ali on nije došao, i navodno se nalazi van Bosne i Hercegovine (prema nekim izveštajima, u Turskoj).
Ko su bili El-Mudžahidini
El-Mudžahid bio je vojna jedinica sastavljena pretežno od stranih muslimanskih dobrovoljaca koji su stigli u Bosnu i Hercegovinu tokom rata da se bore uz Armiju Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).
Većina njih došla je iz arapskih i drugih muslimanskih zemalja, motivisana idejom da pomognu bošnjačkim muslimanima u ratu protiv snaga koje su im prijetili u to vrijeme.
Alija Izetbegović sa mudžahedinima Foto: printscreen YT
U avgustu 1993. godine, ARBiH je formalno organizovala jedinicu stranih boraca pod imenom El-Mudžahid kako bi ih stavila pod veću kontrolu i uskladila sa vojnim strukturama.
Iako je ova jedinica bila dio ARBiH, često je operisala po sopstvenoj dinamici i sa visokim stepenom autonomije, narocito u akcijama u centralnoj Bosni.
El-Mudžahidini su se borili na bojištima na strani ARBiH, uključujući i bitku za Vozuću 1995. godine.
Oni su u nekim situacijama obučavali i podržavali snage ARBiH, a poznati su bili po religijskom žaru i ideji “džihada” (“svetog rata”), što je kod nekih uticalo na njihovo ponašanje i pristup borbi.
Tokom i nakon rata, Tužištvo Bosne i Hercegovine i neki međunarodni sudovi utvrdili su da su pripadnici El-Mudžahidina učestvovali ili bili umiješani u teške zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima, naročito u periodima jula-oktobra 1995. na podrucju Vozuće i Zavidovića.
0
20
20
20
