“I dalje nas ništa ne pitaju, a mi vozimo, često kao Miško, vezanih očiju”

Kao što sam u nekom od prethodnih članaka napisao, spisak zamjerki i nastavničkih muka je podugačak… Možda je konačno došlo vrijeme da ga sastavimo i objavimo.

Spisak nije sastavljen po važnosti tema koje nas muče (svakome je svoja muka najveća), već redosledom kako mi je nadolazila inspiracija. Pa da počnemo…

Poslednji događaji u prosvetarskoj Srbiji i Srpskoj jednu muku stavljaju na čelo liste:

• Partijsko postavljanje direktora ustanova suprotno odlukama Nastavničkog vijeća, Školskog odbora, pa i volji roditelja

Izgleda da će postati praksa da se odluke iz zbornica brane na školskim dvorištima zajedno sa roditeljima.

• Uslovi za rad učenika i nastavnika

Neadekvatni prostori po veličini, osvetljenju, grejanju, rashlađivanju… U uslovima pandemije mnoge učionice su male da prime 15 učenika ako želimo ispoštovati propisanu distancu. Koriste se i prostorije bez dovoljno prirodne svjetlosti. Postalo je normalno da u maju i junu radimo u učionicama u kojima je temperatura 30 stepeni, a tokom zime 13-18 stepeni. Nemamo klima uređaje, a zastareli sistemi grejanja nisu dovoljni da učenici borave u toplim prostorijama.

Nisu sve učionice opremljene savremenim nastavnim sredstvima, nemaju svi nastavnici i učenici računare i pametne telefone, internet, informatičko znanje, a podrazumjeva se da je to neophodno za nastavu u vrijeme pandemije.

Neko bi ovde sigurno dodao… Toaletizacija (zamena čučavaca) pre digitalizacije!

• Upotreba ličnih sredstava u službene svrhe

Teško da postoji profesija osim prosvjete u kojoj zaposleni troše svoja sredstva za rad – lični laptop i mobilni telefon, štampač, skener, fotoaparat, kućni internet; kupuju papir za štampanje, flomastere, markere, krede u boji…; plaćaju stručno usavršavanje i korišćenje obrazovnih aplikacija; koriste svoje vozilo i finansiraju gorivo za prevoz učenika na takmičenja… i još mnogo toga.

• Radno vrijeme i opterećenje nastavnika

Rješenja o 40-časovnoj radnoj nedjelji ne pokazuju pravu angažovanost zaposlenih. Struktura zaduženja, koja je važila prije 20 godina, mora da se mijenja. Nastavnicima su naturene mnogobrojne administrativne obaveze koje jednostavno „ne staju“ u rješenja, a ono čega nema u rješenju neće biti ni plaćeno.

Posebno bi se trebalo posvetiti vrijednovanju rada u kombinovanim odjeljenjima i produženom boravku. Nastavnici koji rade u takvim odjeljenjima imali bi šta da kažu na ovu temu.

• Administracija

Vojničkim rječnikom rečeno, nastavnici su postali ćate. Nismo više mastiljare, jer smo nalivpero zamijenili tastaturom, te napredovali do daktilografa (bez kursa, pa većina kuca jednim prstom). Svima je jasno da je nastava najmanje zanimljiva i bitna za eksterne evaluatore rada u školama. Traži se samo papirologija – izvještaji, analize, evaluacije, samoevaluacije, tabele, portfolija… nema kraja. Trpi nastava, trpi znanje učenika, a nastavnici zatrpani papirima gube i ono malo preostalih živaca. Stres nikad nije bio veći.

• Preobimni planovi i programi

Vjerujem da bi svaki nastavnik mogao nešto reći o ovom problemu koji se prevlači decenijama i opire svakoj sprovedenoj reformi.

• Dopisi

Dopisi su postali sinonim za teško iživljavanje nad prosvjetnim radnicima. Poput mnogih zakona i dopisi se mogu tumačiti na dva (ili više) načina, svako kako mu odgovara. Uputstva, za čije razumjevanje treba uputstvo, sludila su nastavnike ove godine. Nastavnicima su posebno omiljeni dopisi tipa „danas za juče“.

• Tabloidizacija obrazovanja

Do mnogih informacija bitnih za prosvjetne radnike dolazimo čitajući izjave nadležnih u dnevnim novinama i tabloidima. Iste informacije, zvaničnim kanalima, do škola stižu sa 2-3 dana zakašnjenja.

Nastavnici su pod lupom javnosti i jedva se čeka da o nama pišu u negativnom kontekstu. Dok se lopovi, ubice, pljačkaši i ostali prestupnici u medijima označavaju inicijalima, o „lošim“ prosvetnim radnicima se piše punim imenom, prezimenom i nadimkom. Da li je iko zaboravio slučaj „Šakira“?

• Radimo za bodove

Kao što sam napisao, mnoge naše aktivnosti nemaju mjesta u 40-časovnoj radnoj nedjelji, pa je veoma perfidno smišljeno da to spada u stručno usavršavanje u okviru kolektiva. E, to je tek smjejurija od bodovanja.

Angažovanje na završnom ispitu takođe se „plaća“ bodovima. I svake godine, kao dokazano dobar u tom poslu, prolaziš isto „stručno usavršavanje“. Najbolje je obrazloženje… „Ti si već bio, znaš šta treba, a on je nov pa ne zna. A imaš i auto.“ Ne, ja sam rođen s tim da znam šta radi supervizor, ne moram čitati uputstva! Nek se zna!

• Radimo besplatno, što bi rekli… za džabe

Tipa „obećanje, ludom radovanje“ je rad školskih koordinatora esDnevnika. Ili malo modifikovan slogan sa brojnih usavršavanja… „Obećano na seminaru, nije primjenjeno u praksi“. Nisu ljudi išli na obuku zbog 10%, za to su čuli tek na obuci, ali ako je sistem plaćen 1,6 miliona evra, plus 800 hiljada godišnje, sramota je da nastavnici koji su obučili kolege u svojim kolektivima nisu dobili čak ni potvrdu o završenoj obuci (o parama je besmisleno i pričati).

Izrada školskih sajtova i rad administratora je takođe nešto što se ne plaća. Tačnije, ne plaća se onima koji to rade, ali postoji firma koja je od škola pokupila do 1.000 km za izradu sajta koji  ne postoji (kao ni firma – pisao sam već o tome opširnije – Crtice… br.3). Baš me zanima koliko košta izrada i redovno ažuriranje sajtova državnih institucija i da li to rade zaposleni ili neka firma koja ima stručnjake za to.

Rad s učenicima po IOP-u nije plaćen jer se škole i ministarstvo prave nevješti. Oni koji su presavili tabak i tužili škole, dobili su sporove i lijepe iznose s kamatama. Da li je neko odgovarao što su škole izgubile sudske sporove? Niko, nikad. Sjetimo se krađe dijela naknade za godišnji odmor 2014. godine. Sudovi presudili u korist radnika, ministar priznao „grešku“, obećali isplatu svima, sačekali da potraživanje zastari i pojeo vuk magarca. Nema para, niti odgovornih. Čak ni srama i crvenih obraza.

I tako, nešto radimo besplatno, nešto za bodove, gore i od vremena kad su ljudi dobijali makar bonove (za njih se nešto moglo i kupiti).

• Plata

Plata k’o plata, nikad nam nije dosta. Nego, postoji nešto u Zakonu o radu što nije iskazano na našim platnim listićima. Prije više godina objašnjeno je da bi bilo dobro da regres i topli obrok „uđu“ u koeficijent, i bi tako. Koeficijent je pojeo topli obrok i ljetovanje, a mi ga sada bezuspješno tražimo. Što bi Maratonci rekli: „Koliki je moj deo?“ Odgovor je većini poznat. Ipak, sudski se i tu može dokazati da regres i topli obrok nisu sastavni deo plate koju dobijamo (za sada slučajevi radnika koji su na minimalcu – to je najlakše dokazati na sudu).

• Briga o zdravlju zaposlenih i učenika

Nedavno smo imali obuku o zaštiti na radu. Šef računovodstva se požalio da mu se pogoršao vid zbog rada na računaru i da radi u prostoriji bez klimatizacije, ljeti izložen direktnom suncu, a zimi u hladnom. Teorijski treba da bude poslat kod specijaliste i da se ugradi klima uređaj u njegovu kancelariju. Čekamo da vidimo šta će se desiti u praksi pa da i mi masovno zatražimo nove naočare, klima uređaje i dodatne radijatore. (Zimi, kada je napolju 0 stepeni, u pojedinim učionicama u 7:30 je 13 stepeni. Jesu li to uslovi za rad i boravak djece?)

• Mobing nad pojedinim nastavnicima

Nastavnici koji nisu po volji direktora, često su izloženi raznim pritiscima i diskriminaciji. Poslednje dvije godine bilo je dosta primjera i po medijima, od osnovne škole do visokog obrazovanja.

• Usta njegova hvalite nas

Priče za javnost o besprekornom funkcionisanju sistema obrazovanja u Srbiji koji služi za primjer svima u okruženju, pa i šire – nastavak Andersenovih bajki. Nije sistem, nego ljudi, pojedinci koji ogromnim entuzijazmom i ljubavlju obavljaju svoj posao.

Ipak, ministar je u maju o onlajn nastavi rekao jednu veliku istinu: „Ovo je bilo: sedaj u avion i vozi, da li si znao ili nisi, nije te niko ni pitao.“

I dalje nas ništa ne pitaju, a mi vozimo, često kao Miško, vezanih očiju.

• Nema pravog, iskrenog, konstruktivnog dijaloga države sa sindikatima

Bili članovi nekog sindikata ili ne, nikog u vlasti ne zanima mišljenje prosvjetnih radnika o pitanjima koja se tiču njihovog života i rada.

I za kraj… …

Nema kraja. Slobodno dopunite spisak.

Tekst objavljen 2020. godine

Izvor: teachroland.wordpress.com