Elena je najstarija transrodna osoba u Bosni i Hercegovini, a njena trenzicija je imala težak i komplikovan put. Elena danas živi kao žena, ponosna na svoj identitet i hrabra u svojoj borbi da bude ono što je oduvek osjećala da jeste. Iako još nije u potpunosti završila proces tranzicije, svoje ime nosi sa ponosom i ne krije da je čitavog života znala da je neko drugi zarobljen u muškom tijelu.
Rođena kao Rade Molnar u Sarajevu, od malih nogu je osjećala da njena stvarna priroda ne odgovara onome što vidi u ogledalu. Ta unutrašnja borba pratila ju je kroz djetinjstvo, mladost i zrele godine, dok konačno nije donijela odluku da promijeni svoj život. Kada je prije četiri godine shvatila da je promjena pola moguća i da postoji način da postane ono što je oduvek željela, započela je proces tranzicije u Srbiji, gdje je pronašla rješenje za svoju dugogodišnju patnju.
Djetinjstvo ispunjeno tugom i osjećajem nepripadanja
Još u ranom djetinjstvu Elena je shvatila da se razlikuje od drugih dječaka. Nije volela mušku odjeću, igre niti ponašanje koje se od nje očekivalo. Sve u vezi sa ženskim identitetom privlačilo ju je i činilo srećnom, ali nije mogla da živi u skladu sa tim osjećajem.
„Čitavog života naginjala sam ka ženskom polu, ka svemu što žene imaju i rade. Najteži period mog života bila je osnovna škola, kada nisam mogla da se oblačim ili šminkam kao sve djevojčice. Gledala sam ih kako nose sandale sa kajiševima, šarene bluze, suknje i imaju duge kose, dok sam ja nosila odjeću koja mi nije pripadala. Bila sam tužna jer nisam mogla da izgledam kao one.“
Rade Molnar iz Sarajeva cijelog je života nosio osjećaj da je zarobljen u pogrešnom tijelu. Još od 30. godine maštao je o tome da postane žena, ali tek kada je napunio 72 godine, ta želja mu se konačno ostvarila. Danas, kao Elena, ponosno nosi svoje ime i živi u skladu sa sobom, bez straha i bez potrebe da traži tuđe odobrenje.
„Ja nemam nikakav strah, oduvek sam se osjećala kao slobodna građanka. Ne prihvatam osude ljudi jer sam veliki vjernik i znam da samo Bog može da mi sudi. Ništa ne radim protivzakonito, jer je u Bosni i Hercegovini priznata transrodna kategorija“, ističe Elena.
Ipak, svjesna je da njena promjena nije svima prihvatljiva, pa se trudi da izbjegava mjesta na kojima bi mogla naići na netrpeljivost.
„Ne idem tamo gdje se okupljaju ljudi ekstremnijih stavova. Nema potrebe da se dovodim u situacije gde bih mogla doživjeti neprijatnosti.“
Od ranih godina osjećala je ženu u sebi, bio joj je blizak ženski način života i razmišljanja, ali je sudbina htjela da tek nakon više od pet decenija provedenih u braku postane žena i u fizičkom smislu.
„Da sam ranije znala da postoji mogućnost tranzicije, sigurno bih se ranije podvrgla tom procesu. Međutim, dugo nisam bila ni svjesna da je to opcija. Jednog dana, sasvim slučajno, na televiziji sam vidjela priču o manekenki Andrei Pejić. Ona je ispričala svoj slučaj i možete zamisliti kako sam se osjećala… Toliko tuge, toliko žaljenja što nisam ranije znala da mogu da budem ono što jesam. Da sam to znala, vjerovatno nikada ne bih ni stupila u brak.“
Ipak, Elena sa velikim poštovanjem govori o svojoj supruzi, s kojom je provela više od pola vijeka i koja ju je, uprkos svemu, prihvatila.
„Mojoj supruzi i meni uskoro će biti 50 godina braka – zlatna svadba. Ona je zaista divna duša, jedna od rijetkih koja me je prihvatila baš onakvu kakva jesam.“
Put tranzicije – bolan i težak
Elena ne krije da je put od muškarca do žene bio dug, iscrpljujući i izuzetno traumatičan. Pored brojnih medicinskih procedura i terapija kojima se morala podvrgnuti, morala je da putuje u Beograd da bi sprovela operaciju, a istovremeno se suočila sa bolnim odbacivanjem od strane porodice i prijatelja.
„Kada mi je bila najpotrebnija podrška, gotovo svi su me napustili. Moja rodbina, iako veoma situirana, nije htela ni da mi pomogne, ni da me primi u stan kada sam dolazila u Beograd na operaciju. Tada sam spavala u ruševinama jer nisam imala gde da odem.“
Od cijele porodice, uz nju su ostali samo supruga, sin i suprugin brat.
„Više od 200 ljudi u mom životu me je ignorisalo i odbacilo u ove dvije godine koliko traje moja tranzicija. To je težak osjećaj, ali ja sam svoju slobodu konačno pronašla i ona za mene nema cijenu.“
Dok su druge djevojčice u njenom okruženju uživale u svom odrastanju, Elena je osećala bol zbog sopstvenog tijela i toga što ne može da se izrazi na način koji joj je prirodan. Najteži trenutak za nju bio je period sazrevanja.
„U jednom trenutku shvatite da djevojke rastu, postaju žene, imaju lijepa lica, grudi, a vi ne. Gledala sam kako se mijenjaju, dok sam ja ostajala ista, zarobljena u tijelu koje mi nije pripadalo. Tada sam krala ženske stvari sa žica, samo da bih imala nešto što bih mogla da obučem i osjetim se bliže onome što sam zapravo bila.“
Brak kao bijeg od sopstvene prirode
Uprkos tome što se oduvek osjećala kao žena, Rade, njena muška strana, doneo je odluku da sa 20 godina osnuje porodicu i pokuša da živi život koji se od njega očekivao. Vjerovao je da će brak i porodični život možda donijeti unutrašnji mir i pomoći mu da potisne osjećanja koja su ga pratila još od djetinjstva.
Više od 30 godina Elena je provela u ulozi supruga i oca, nastojeći da pronađe sreću u porodičnom životu. Ipak, osjećaj nepripadanja nije nestajao. Svakodnevno je živela sa unutrašnjom borbom i svijesti da negdje duboko u sebi krije pravu verziju sebe.
Kada je u sedmoj deceniji donela odluku da promijeni pol i konačno bude ono što jeste, susrela se s ozbiljnim posledicama – izgubila je mnoge ljude iz svog života, uključujući prijatelje i članove porodice.
Odbacivanje i samoća nakon odluke o tranziciji
Odluka da promeni pol donela joj je unutrašnji mir, ali i bolno odbacivanje. Ljudi koji su joj godinama bili bliski, okrenuli su joj leđa, a u rodnom Sarajevu ostala je gotovo sama.
„U Sarajevu sam provela cijeli život, radila, zaradila penziju, ali sam za samo dvije godine izgubila veliki broj prijatelja. Ljudi vas izbegavaju, ne žele da vas vide, a neprijatnosti postaju deo svakodnevice. Gotovo da živite sami.“
Ipak, Elena ima samo jednu istinsku želju – da je supruga prihvati u njenom pravom identitetu.
„Jedina stvar koju želim jeste da me moja supruga prihvati onakvu kakva jesam. Posle svih ovih godina, to bi za mene značilo sve.“
Srbija – jedino mjesto gde može završiti tranziciju
Kako u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji medicinski put za potpunu promjenu pola, Elena je rješenje pronašla u Srbiji. U želji da dobije odgovarajuću medicinsku negu, hormone i lijekove, podnijela je zahtev za srpsko državljanstvo.
„Proces tranzicije moguće je izvesti samo u Srbiji. Zbog toga sam odlučila da tražim srpsko državljanstvo – ne bih li imala pristup hormonima i lijekovima koji su mi potrebni za dalje korake.“
Iako joj je tranzicija donela mnoge teškoće, Elena ne odustaje. Skromno živi od minimalne penzije, ali ne gubi nadu u bolje sutra.
„Čeznula sam četiri godine da kupim šminku i da se našminkam, ali hljeb je bio preči. Moram da mislim na svoju porodicu, na svoju suprugu i dijete. Sa penzijom koju imam, pokrijem osnovne troškove i ostane mi tek toliko da preživim nekoliko dana.“
Ipak, uprkos svim teškoćama, Elena je odlučna da završi proces tranzicije i da konačno bude žena i u fizičkom smislu.
„Čekam operaciju koja će se uskoro dogoditi. To je moj poslednji korak ka potpunoj slobodi.“
Sloboda nema cijenu
Elena danas ne traži ni razumevanje ni sažaljenje – traži samo pravo da bude ono što jeste. Iako je njen put bio težak, pun bola i gubitaka, za nju nema povratka.
„Sloboda za mene nema cijenu. Možda sam izgubila prijatelje i rodbinu, ali sam konačno pronašla sebe. I to je jedino što je važno.“
