TD Media

TD PORTAL

Tačno Objektivno Pravovremeno informisanje

20. мај 2024.

TD portal

Balkan može bolje

Dani kada smo obnovili povijesna saznanja o odgojnim funkcijama noža 

0 0
Read Time:6 Minute, 58 Second

Miljenko Jergović

KOLUMNA

Jutro po napadu na Atenu u vrijeme kojeg je ubijen Michalis Katsouris stiglo je objašnjenje lokalnog zagrebačkog političara i člana Hrvatske odvjetničke komore. “Navijači AEK-a su najveći ljudski ološ koji postoji. To je ljudsko smeće, ljevičarsko i anarhističko. Ako im se ovo dogodilo, to je zato što su to sijali već godinama.” I još: “Žaliti za takvima je kao žaliti za Isilovskim glavosječama koji su svojedobno naletjeli na sirijske Tigrove ili Wagner u Siriji.” U kanonskoj izjavi za portal Dnevno, član Hrvatske odvjetničke komore obrazlaže smrt Michalisa Katsourisa: “Bad Blue Boys je skupina koja ne bode, oni samo nokautiraju. Imali smo sličan događaj u Osijeku prije 15 godina. Tada je također došlo do pikanja nožem od strane navijača Dinama jednog navijača Osijeka. Međutim, nitko od medija nije napisao što se stvarno dogodilo, odnosno da je navijač Osijeka lamatao nožem i došao ubosti jednog Boysa, pa je na kraju bio savladan te je dobio ‘odgojni ubod’ u bezopasni dio tijela kako bi ga se kaznilo i dalo mu do znanja da ‘tko se noža laća, od noža i nastrada’.”

Istup “uglednog odvjetnika”, kako je portal predstavio, u javnosti je uglavnom prešućen, ili je interpretiran kao “skandalozan”, jer nije bio u skladu s temeljnim “narativom”, ili da ljepše to kažemo, temeljnom pripoviješću uobličenoj za javnost i unutar javnosti. Ta pripovijest, koja će potrajati dan ili najviše dva, zasnivala se na tvrdnji da su “nerede” u Ateni izazvali “huligani”, a ne “navijači”. U tom prividnom ozloglašavanju napadača sudjelovao je i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je, zajedno s atenskim gradonačelnikom, izdao pomirbeno, da ne kažemo jutelovsko saopćenje, u kojemu je temeljna tvrdnja da “nasilje nema nacionalnost” i u kojem se kaže i da: “Njihova jedina domovina je mržnja.” Iz atenske perspektive, vrlo velikodušno. Iz zagrebačke, baš i ne.

Već pod kraj drugoga dana započinje mijenjanje pripovijesti. Najprije se težište odgovornosti s “huligana” premješta na atensku policiju, koja, navodno, nije na vrijeme reagirala na isto tako navodne informacije hrvatske i crnogorske policije. A zatim se ozloglašava i atenski AEK, zbog saopćenja u kojemu inzistiraju na Dinamovoj odgovornosti za ono što su učinili Dinamovi navijači. Saopćenje kojim će zagrebački klub odgovoriti atenskom klubu, agresivno i puno pravedničkog naboja, već će u sebi sadržavati implicitnu tvrdnju da je Michalisa Katsourisa ubio Grk, a ne Hrvat. To saopćenje bit će objavljeno u udarnim dijelovima svih informativnih emisija na HRT-u, i vrlo brzo će prerasti u svojevrsnu zajedničku domoljubnu pripovijest, da ne kažemo narativ, koju zatim preuzimaju vodeći političari u Hrvatskoj.

Činjenica da je stotinjak hrvatskih građana, organiziranih u djelotvornu formaciju i naoružanih hladnim oružjem, napala Atenu, ili jedan atenski kvart koji se zove Nova Filadelfija, koju možemo tretirati i uz onu početnu ublaženu formulaciju koja kaže da su hrvatski “huligani” izazvali “nerede” u kojima je “nastradao” Michalis Katsouris, naglo je prestala da postoji. I već je težište isključivo na tome tko je Katsourisa ubio. Najednom, trećega je dana, u pripovijesti koju javnost prihvaća, ubojstvo čovjeka u Ateni izoliran događaj, a ne nešto što je logično proisteklo iz napada veće skupine ljudi. Najednom, trećega dana u cijeloj Ateni postoje samo ubijeni čovjek i njegov anonimni ubojica, dok se nad Zagrebom nadvija jedno jedino pitanje: je li ubio Grk ili je ubio Hrvat? Od tog trenutka, koji je nemoguće fiksirati, jer se u razlijeva u vremenu kao boja na akvarelu, javnost počinje hvatati pravednički gnjev, jer grčke vlasti u zatvorima drže stotinjak savršeno nedužnih hrvatskih građana. Oni su nedužni po predsjedniku Milanoviću, koji u njihovom uhićenju vidi primjenu ratnog prava, oni su jednako nedužni po premijeru Plenkoviću, koji “apelira” da se oni prebace u Hrvatsku. Njih obojica, skupa sa svim svojim medijskim glasonošama, a s njima i sva domoljubna javnost, cijeli događaj svode na to tko je u ruci držao nož. Nešto što je još prije nekoliko dana u javnosti postojalo kao činjenica, a to je da su naši dečki napali Atenu, tojest Novu Filadelfiju u Ateni, ili u ublaženom obliku da su naši “huligani” izazvali “nerede”, najednom više ne postoji. Nije se dogodilo.

Četvrtog-petog dana, kada postaje jasno da grčke vlasti nemaju namjeru progoniti isključivo ubojicu Michalisa Katsourisa, sudbina naših građana u Grčkoj postaje temelj nove pripovijesti, koja učas prebriše sve one prethodne. O njima se govori isključivo kao o žrtvama. Oni su “navijači”, nigdje, ni u jednom mediju, nisu više huligani. Na njihovom slučaju razvija se velika domoljubna pripovijest, koju, svaki na svoj način, i u skladu sa svojim ovlastima, stvaraju Plenković i Milanović. Milanović o “navijačima” govori kao o “ratnim zarobljenicima”, koje Grci tretiraju kao “ljudski korov”, koje razvode po grčkim zatvorima, da ih tamo, kaže Milanović, “prebiju i siluju”.

I to bi mogao biti kraj priče, kada priča ne bi bila slojevita, nego kada bi bila jednoznačna i jednostavna, kakve u pravilu nisu priče iz života ljudi i zajednice. Ali heroizacija navijača, koje se prethodno nazivalo huliganima, vezivanje dostojanstva, časti i integriteta zajednice za njihovu sudbinu – što će, kažemo svaki na svoj način, učiniti Milanović i Plenković, a uz njih, na žalost, i mediji koje su upravo njih dvojica tako ustrajno uništavali, sve uz pomoć kriminalnog hrvatskog pravosuđa – samo je prividna, te na neki način i virtualna, takva da od te heroizacije nitko neće imati koristi.

To su prvi mogli osjetiti roditelji tih hrvatskih građana koji su u grčkim zatvorima. Iz njihove perspektive, sve su to njihova djeca. Većina roditelja razlikuje se od svoje djece, kao što se većina djece nastoji razlikovati od svojih roditelja. Čuvši da se o njima već govori kao o “našim dečkima”, ali i da su se javnost i političari verbalno senzibilizirali za to što su “naši dečki” završili u grčkim zatvorima, roditelji su se pojavili u javnosti. Okupili su se na nekim svojim malim demonstracijama, s nekim svojim rukom i flomasterom ispisanim, zbunjenim plakatićima. I istog su trenutka doživjeli prezir javnosti: one lijevo-građanske, koja im po logici stvari nije bila sklona, jer se i sami pomalo osjećaju kao dio “ljudskog smeća”, kojemu treba zadati poneki “odgojni ubod”, ali i one većinske, hladne i bešćutne javnosti, koja je istovremeno solidarna s nekim imaginarnim hrvatskim navijačima dok god divljaju po Ateni, ali će zlurado uživati u stradanju svakoga od njih, jer će to stradanje samo dodatno potvrđivati hladni i bešćutni, a pravednički gnjev te i takve javnosti. Tako su se roditelji hrvatske djece zatočene u Ateni suočili s tom strašnom i zbunjujućom istinom da nikome do te konkretne djece nije stalo. Onoga trenutka kada ta djeca prestaju biti dio imaginarne skupine, kad prestaju biti nekakvi navijači ili nekakvi huligani, kad prestaju biti Bad Blue Boysi, kad prestaju biti grčki korov, zarobljena vojnička postrojba i dio neke velike i zlokobne pripovijesti, ona postaju žrtve tog užasnog i ledenog cinizma.

Njihovi roditelji vjerojatno ne znaju što se dogodilo njihovoj djeci. Kao što ni većina te djece, koja ima između dvadeset i trideset godina, i upravo je stasala za još jedan rat, ne zna u čemu je sudjelovala. A sudjelovali su u onome što opisuje “ugledni odvjetnik” iz Zagreba i zagrebački lokalni političar, član Hrvatske odvjetničke komore. Oni su putovali u Atenu da malo ratuju s “ljudskim smećem, ljevičarskim i anarhističkim”, kako je to formulirano iz ideološke perspektive organizacije kojoj pripadaju i njezinih vođa, ali i iz ideološke perspektive sustava iz kojeg je ta zagrebačka mladež, koja danas ima između dvadeset i trideset godina, ponikla, i u kojemu je odgojena. Navijači AEK-a su, naime, na glasu kao ljevičari, ponajviše stoga što je Panathinaikos, njihov lokalni suparnik, jedan od simbola pukovničke vojne hunte s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Činjenica da je Dinamu ždrijeb nanio upravo AEK, vođama puta u Atenu bila je politički, nacionalni i svaki drugi blagoslov. Lijepo je sve to na početku priče objasnio ugledni odvjetnik. Pa zašto mu onda ne vjerovati? Tim prije što nas teza o odgojnoj funkciji klanja ljudi živo podsjetila kako se u nas u bliskoj povijesti tretiralo “ljudsko smeće”, ne samo “ljevičarsko i anarhističko”.

Nije najgore što zagrebački roditelji atenske djece toga nisu svjesni, kao ni to što dio te djece nije toga svjestan. Najgore je što likovi poput Plenkovića i Milanovića čine sve da toga nitko u Hrvatskoj ne bude svjestan. I naravno da će štititi i zaštititi organizatore napada na Atenu.

Inače, sve ovo samo je spin-off romana “Herkul”, koji sam objavio 2019, opisavši što se zbilo u godinama ili danima nakon napada na Atenu.

Miljenko Jergović 19. 08. 2023

Happy
Happy
0 %
Sad
Sad
0 %
Excited
Excited
0 %
Sleepy
Sleepy
0 %
Angry
Angry
0 %
Surprise
Surprise
0 %

Average Rating

5 Star
0%
4 Star
0%
3 Star
0%
2 Star
0%
1 Star
0%

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.

Pin It on Pinterest

error: Sadržaj zaštićen autorskim pravima. Za eventualne sporove zadužen je sud Velike Britanije