Hrvati ovih dana uništili grobove ubijenih Srba – USTAŠKI ZLOČIN NA BARIN KOSI APRILA 1942

USTAŠKI ZLOČIN NA BARIN KOSI APRILA 1942. (Napisao mr. Mile Dakić u knjizi Kotar Vojnić)

Prohladno prvoaprilsko jutro. Zima se duboko zavukla u ratno proljeće i ljudske kosti. Ofenziva još uvijek traje. Narod govori kako je sunce zbog ljudskog zla onemoćalo i da vrag traži svoje. Jadan narod Korduna. Puna ga šuma. Umjesto lišća, u ovo doba godine, samo nabrekli pupoljci. Proljeće je ipak uspjelo prošarati snijeg na južnim stranama. Blatnjavi tragovi naroda i stoke na mjestima gdje snijeg nije okopnio. Djeca spavaju u kolibama i zemunicama. Zbjeg u Kapenjku je još uvijek pod dojmom jučerašnjeg pada kolibe koja je usmrtila kravu. Za djecu Sime i Dragice nesta varenike. Utinjski pop Vladimir Ceranić podigao nogu na rudu kola i čisti cipele. Obuo je kaljače i nastavio četkati mantiju. Uranila je i mlada, oniska, ljepuškasta žena Dragica, nabrala konjima resana, naložila vatru i objesila kotlić s vodom na verige. Voda zakipi, a Dragica zavlači šake u vreću. Stavlja četiri pregršti brašna u kotlić. To je ustaljena mjera žganjaca za njenu šesteročlanu porodicu. Žganjci brčkaju pa zamirisaše upotočenu dolinu. Djeca se bude i trčkaraju između koliba u obližnji dešter, a zatim štapićima prevrću lišće vadeći proklijale plodove kestena. Neka čudesna tišina. Noćas se u Petrovoj gori vodila teška borba. Žene razvezale povezače, djevojke rupce, krste se i pričaju da je cijelu noć bulalo i vrelo kao u loncu. Odbornik Gligorije šalje svoje derane na drvo da motre ustaške položaje na Ključaru.Tišinu usnulog jutra prekinuše topovske salve. Granate su šištale,prelazile

Kapenjak i eksplodirale negdje u dubini Petrove gore. S drveta se čulo dozivanje: »Narode! Ustaše s Ključara ulaze u šumu!« U duši naroda nasta mučnina. Nestala je glad i miris žganjaca. I stoka se uznemirila. Biće da sluti nesreću. Ljudi se pitaju koliko je Kapenjak sigurno mjesto. Pričalo se ranijih dana da u Petrovoj gori ima i takvih japaga gdje još ljudska noga nije kročila. Neke porodice idu dublje u šumu. Milić Krivokuća, sa ženom Milom i šestero djece, naprtio teleći but i žurnim koracima odmiče prema Barin kosi. Odbornik Gligorije, ratnik Galicije i Bukovine, okuplja ljude i savjetuje da vojska ne silazi u doline i da je ludost tražiti skrovitije mjesto. Pop Ceranić potvrdio je njegove savjete i krenuo niz potok. Proklinjao je sudbinu i izgovarao tri slova: JBM. Ljudi su protumačili da pop psuje boga i majku božju. Od Ključara prema Muljavi povija se i talasa streljački stroj ustaškog poručnika Ivana Bulića. Prelazi šumsku uskotračnu prugu, zastaje na krvavoj prtini, gdje je jutros u svitanje došlo do nesporazuma između vodova 1. čete 2. kordunaškog bataljona koji je postavio zasjedu prema selu Ključaru. Misleći da su ustaše, puškomitraljezac Miša Bukva je otvorio vatru na partizane 2. voda 1. čete i ranio vodnika voda, školarca Dragana Pajića. Ranjenik je odveden u partizansku bolnicu Vrletne strane, a bataljon se zbog otkrivanja položaja povukao u dubinu Petrove gore. Prateći tragove krvi satnija se sručila niz šumske litice u Muljavu gdje je stjecište šumske pruge i ruševina zgrade Našičkog dioničkog društva.

Ustaški streljački stroj je prešao nabujalu Radonju i nastavio pretraživanje šume prema Barin kosi. Hapsili su žene i djecu, tjerali ispred sebe. Četvorica čelnih ustaša su nosili troroge partizanske kape. Govorili su da partizani nisu dobri ljudi, da ne vode računa o narodu, da će oni narod odvesti u Krstinju, zatim u Vojnić gdje će svima podijeliti propusnice i pustiti ih kućama, ali sve pod uslovom da ih partizani ne napadnu. Često su pitali: »Ima li partizana?« Žene su odgovarale da nema, da su u Petrovoj gori, samo jadne žene i djeca. Narod iz zbjegova se uključivao u kolonu. Ako bi netko i počeo bježati, žene su dovikivale: »Ne bježite, narode! Ovo su dobri ljudi!« Šezdesetogodišnji

Đuro Novaković iz Vojišnice nosi pune bisage odjeće. Došlo mu nešto čudno pa pripitkuje: »Kakva je to vojska?«.

Partizani su zapucali, a ustaše komandovale: »Ležite! Pobit će vas vaši!«

Kad se stišalo, ustaški poručnik Ivan Bulić se vraćao iz pravca gdje se čulo puškaranje i rekao: »Jebem vam pšenicu bjelicu koju ste sijali, ali je nećete žeti i jesti! Kažete da nema partizana, a tko puca na nas?« Prebiru se uspomene, svatko čuje svoje srce. Ukočene svijetle oči traže sela i ognjišta. Usne drhte, blijedi lice, studen pali zanoktice. Bosonoga djeca ječe, privlače se u naručja i traže jače zagrljaje.U koso izbrazdanoj udolji Barin kose, između bukovih, hrastovih i kestenovih stabala, stoljećima se osjećala harmonija života. Pobjeđivao je onaj tko se brže vine u nebo, do zraka i sunca.Stoji pedeset prezimena ukočeno i nijemo. Nadvilo se jedno krvavo ratno proljeće nad četvero Ćosića, ženu iz Grujića, devet Ivoševića, jednog Košića i dvadesetpetero Šimulija, četrnaestero Tesla i dvoje Ivanovića, nad dvoje Miljanovića i jednog Kolundžiju, jednog sedamdesetsedmogodišnjeg Poštića i

dječaka Ulemeka, jednog Mrkalja i djevojčicu Rudan, četvero Bijelića i dječarca Kajganića, ženu Lintu i jedanaestogodišnju djevojčicu iz Nikoliša, još jednog Nikoliša, četiri žene iz Ivankovića i dvije iz Zjača. šestero Dakića i trinaest Krivokuća, petero Kljajića i dvoje Sokolovića, jednu djevojku i dvije

djevojčice iz Šašića, petero Bućana i dvije djevojčice iz Maleševića, troje iz

Ranitovića i osmoro iz Cvijanovića, dvoje iz Galogaža, nad ženu Košutić i djevojčicu Crljenicu iz Banije, četiri žene i jednogodišnju djevojčicu iz Lukača, dvoje Malobabića, petero Mamula, djevojku iz Pajića i dvoje djece iz Relića, djevojku Sučević i troje djece iz Valadžija, dvije žene iz Vučinića i troje mladih iz Vukšića, osmoro Radojčića, petnaestero Mrkobrada, nad djevojku i novorođenče Mihajlović, dvadeset troje Novakovića, troje Vujića, petero Vukobratovića, jednog Radovića i šestero Vukobratovića.

Poručnik je naredio da se narod postroji u trojne redove. Petra Vučinić je nosila u ruci sat »vekericu«. Poručnik se izderao: »U trojne redove! Bar vi znate što je trojica. Krsnu vam slavu vašu! Gdje je ona sa satom?« Petra se javila misleći da će pitati koliko je sati. Oduzeo je sat, nabio na cijev puške i rekao: »A što ćete. Ustaša uhvati Srbina, zakolje ga, sat mu polupa, pa šta?

Ovako bi isto bilo i kralju Petru. Sve vas jebao vaš kralj Petar!«1 Simo Krivokuća se požalio da ne može dalje. Prišao je ustaša i nožem mu prerezao grkljan. Isto su napravili i Miliću Krivokući iz Utinje Vrela i pitali: »Ima li još netko da ne može dalje?« Božo Vujić je prišao bljedunjavom ustaši i zatražio cigaretu. Ovaj mu daje više cigareta i tiho reče: »Zašto niste bježali? Nećeš ih popušiti!« Lomio je komadiće kruha i kradomice davao djeci. Poručnik Bulić naređuje da iziđe iz stroja deset najjačih muškaraca jer u šumi treba nešto gurati. Ljudi su izašli. Odveli su ih u šumu. Čula se pucnjava, vika i jauci. Iz mase naroda se izdvojio Nina Mađerčić. Bježao je, padao i ustajao. I pored žestoke pucnjave Nina je imao sreće i uspio pobjeći. S druge strane stroja bježali su šezedesetogodišnji Mile, zvani Milov Dakić i njegov jedanaestogodišnji unuk Vaso. Mile je bio izrazito čvrst i koščat. Snagu i vitalnost stekao je radeći u rudnicima Kanade. Krijući se vješto između stabala,

bodreći, noseći i vukući unuka spustio se na izmaku snage u Kapenjak.

Narod se još više uplašio i okupljao po selima. Mnoštvo svijeta iz Brda Sela,

Slavskog Polja, Utinje, Utinje, Vrela, Podsedla, Udbine Sjeničaka, Gornjeg i

Donjeg Sjeničaka, Pješčenice, Sljivovca, Perne, Crnog Potoka, Vojišnice, Bukovice i Mandić Sela. Majke su okupljale sve bliže svoju djecu. Sedamnaestogodišnja Kata Relić je čvrsto zagrlila jedanaestogodišnjeg brata Nikolu i tješila: »Ne boj se, braco, sunce moje rođeno!« Anđelija Šimulija okuplja oko sebe sedmero djece: Mariju, Vida, Mihajla, Nikolu, Milku, Marka i devetogodišnjeg Jovicu. Rodbinski povezane porodice Mamula, Vučinića i Šimulija su zajedno. Đurđija Mamula je čvrsto u zagrljaju držala kćerku Milu, a njena kći Danica brata Miloša. Uz njih se šćućurila i sestra Stana. Starica Milica Dakić iz Utinje, zvana Baja uzela je za ruke snaše Mariju i Petru te praunuku Mariju. Milić Mrkobrad i žena Anka privlače svoju nejač: Miloša, Radu, Milicu i Milku. Četrdesetogodišnji Matija Radojčić iz Udbine Sjeničaka jedina je odrasla muška glava svojih ukućana. Uz njega se privilo sedmero članova porodice — kćerka, snahe i unuci. Do njih se skunježilo troje djece Miloša Valadžije. Najstarija Milka je zakoračila u osmu godinu. Za ručicu drži i šestogodišnju Katu, u naručju jednogodišnju sestricu Stanku. Djeca ječe i cvokoću zubićima. Oko naroda u udolji Barin kose zatvoren je čvrst ustaški obruč. Bilo je ubitačno pogledati crne, smeđe, sivomaslinaste uniforme, noževe na puškama i 3 uperena puškomitraljeza.

Pipan Devčić i Marko Obajđin pričvršćuju za dlanove specijalne kose nožice. Poručnik Bulić izlazi na čistinu i naređuje: »Vas dvojica na svoja mjesta! Ovoga puta će raditi samo puške, strojnice samokresi!« On se prokašlja, skupi i onako nisko čelo iznad kojeg je zalizana crna kosa, ironično se nasmije pokazujući izrazito velik zlatni zub i poluglasno procijedi: »Letke smo bacali iz zrakoplova da napustite te takozvane drugove, da se iz šume vratite u svoje domove, da se pokrstite, da ne prkosite našoj nezavisnoj državi. Vi volite da budete zvijeri, opasne za naš ustaški pokret i poredak. Pa, dobro, životinje opasne za civilizirano društvo su uvijek van zakona. Na njih je odstrel uvijek slobodan… Uboga, šako jada! Svi su vas ostavili, i srpski kralj, i partizani.

Gdje su vam sada Ćanica i Veco? O njima pjesme pjevate…! Jebem vam pšenicu bjelicu! Jutros su vaši partizani i civili s roguljama napravili veliki podvig. Reče mi teklić s Petrovca da su dobro okitili Petrovac. Junaci idu s

roguljama na puške i strojnice. To je naša najveća dosadašnja borbena lovina

na Kordunu. Vaših 211 mrtvih napraviše, kako vi kažete, grotulju ili gerdan oko Velikog i Malog Petrovca. Stoko srbokomunistička. Dođe i vama sudnji dan___ «

— Ti! Kako se zoveš?

— Ja sam Milić Krivokuća, Milorov iz Utinje, a to je moja familija, gospodine.

— Il lazite! Mora i vaše publike biti!

Milić i žena Mila izvedoše svojih šestero djece i stadoše iza poručnika koji

se povuče nekoliko koraka i podiže desnu ruku. »Poručniče!«, javi se golobradi ustaša. »Mogu li preuzeti strojnicu? To mi

je želja!«

— Da, svakako! Zamijeni Šabana. On je već u godinama. Uči se gađati budući strojničaru …

Eto tako, 1931. godine pljeskali ste svome kralju Aleksandru kad je dolazio u Vojnić. Pratili smo to u dnevnom tisku. Hranite sada srbokomunističku bandu koja se digla protiv Velikog Rajha i naše Nezavisne Države Hrvatske. Sirotinjo i šako jada… Zašto tražiti razloge? Ubijamo vas samo zato što ste Srbi.«

Komandu »Pali!« stigoše mitraljeski rafali. Čuo se poneki jauk i vrisak djeteta. Pomoćnici su prinosili nove smrtonosne okvire. U stravičnom paklu na Barin kosi majke su instinktivno padale na svoju djecu. Zapovjednik Bulić je na štoperici čekao ishod pete minute i zatim naredio prekid vatre.

— A sada, gospodo, dužan sam pružiti posebno zadovoljstvo Pipanu i Obajdinu. Vodite na klanje ovu utinjsku paščad.

Pipan Devčić i Marko Obajdin skočiše na svoje žrtve. Zaklaše Milića i ženu Milu, sinove Miloša, Jovana i Cedomira, kćerke Katu i Ljubicu. Obajdin je na hrpi mrtvih primijetio mrtvu ženu. Pritrčao je, rasporio joj utrobu, izvadio živo dijete, bacio na gomilu mrtvih, preskočio potočić ljudske krvi i raportirao:

— Poručniče! Ustaša Obajdin je časno izvršio svoju dužnost! Za poglavnika i dom!

— Spremni! — uzvratio je Bulić.

Iz hrpe mrtvaca ranjena i krvava ustaje Anka Ivanković. Desna joj šaka razmrskana, krvari. Pomilova tužnim i suznim pogledom tri svoje sirotice:

Ljubicu, Ružicu i Milicu. Krsti se, ostavljajući na čelu i dojkama otiske svježe krvi. Zazvoni lelek žene i nadvisi smrtni hropac i jauke ranjenih. — »Joj, sudbine prokleta! Što su vam djeca kriva? Milice, Ružice, Ljubice, tri jabuke majke svoje… Joj, prokleti bili.. . Krvnici stiće vas kazna ili od Boga, ili od roda i naroda. Joj, djeco … Joj, tri sirotice majke svoje. Joj, kako će tata preboljeti tri rane, tri mezimice. Ko će mu u krilo trčati? Joooj …« Ankin vapaj prigušiše eksplozije ručnih bombi. Pada i privlači u grču kćerke u posljednji zagrljaj.

Snažne detonacije su raznosile dijelove ljudskih tijela i odjeće. Ustaše strojničari su zadovoljno trljali ruke. Mnogi su pretraživali džepove, vadili zlatne zube i rezali prste na kojima bi se našao zlatan ili srebrni prsten. Jednooki Mustafa, koji je nekoliko mjeseci ranije ostavio oko na Petrovoj gori, naslađuje svoju ustašku dušu. On za svog poglavnika nožićem vadi dječje oči i slaže u vojničku porciju. Poručnik Bulić je naredio nastavak čišćenja Petrove gore prema Tromeđi, Vučkovićima i Krstinji. Ostala je gomila mrtvih, ranjenih i izbezumljenih iz koje se dizala para i zadah krvi. Čulo se jecanje i traženje vode. Dječak raznesena lica stisnuo u šakama raskvašenu zemlju i traži: Vode, vode, vode…! Dvogodišnji Jovica Cvijanović tabana i pada po mnoštvu mrtvih. On bučka bose nožice u potoku tople ljudske krvi. Došla je svijesti i teško ranjena Danica Mamula. Povela

je od hrpe još teže ranjenu sestru Stanu, koja umire na njenim rukama. Osamnaestogodišnji Branko Poljak je ustao. Drži u rukama svoja crijeva. Njegov otac i majka su teško ranjeni. Hodao je poput sablasti, pao i izdahnuo. Jedanaestogodišnji Nikola Relić je ranjen. Do njega leži mrtva sestra Kata. Anđelija Šimulija je smrtno pogođena i pala na devetogodišnjeg sina Jovicu. Iz hrpe mrtvih bude se i podižu njena djeca: Marija, Vid, Nikola, Mihajlo, Milka,

Marko i Jovica. Starica Baja Dakić oplakuje snaše Petru i Mariju te unuku Mariju. Sa strane i nešto niže leže zaklane žrtve Pipana Devčića i Marka Obajdina. Dvogodišnja Anka krvavih prstića i obraza povlači za kosu tatu i mamu, govoreći: »Digi se tata! Digi se mama! Idemo kući!« Prerezanog vrata ležale su sestre, braća, mama i tata. Barin kosa je primala krv, suze i tijela brojnih žena, djece i staraca. Satima se, 1. aprila, iznad njenih krošanja uzdizala magličasta zavjesa nastala isparavanjem tijela pobijenog naroda. Nikada nije doživjela takvu golgotu i pakao smrti. Na njoj će za sva vremena ostati ožiljci ustaškog genocida, imena i krstače jednog bezumlja i sramote.