Radivoje Kovačević je zapisao i potresno kazivanje tada četrnaestogodišnje Jelke Vasković iz sela Zabrđe, koja je pet dana i pet noći ležala ranjena među mrtvim roditeljima, a spasio je jedan SS vojnik s „ono malo duše”, kako veli Kovačević, koji ju je poveo u bolnicu u Brčkom (preživjela je rat, udala se, izrodila četvoro djece, a vijek je provela u Zabrđu, u onoj istoj kući iz koje su u smrt odvedeni svi njeni najmiliji).
– Bilo je to u drugoj polovini marta 1944. godine. Zapucalo je sa svih strana. Bili su to SS vojnici koji su pred sobom tjerali naše komšije. Sve su nas istjerali iz kuće. Bilo nas je petoro djece, otac i majka.
Istjerali su nas pred zgradu, pod jednu krušku. Koliko se sjećam, bilo nas je oko 40. Majke su držale malu djecu na rukama, a ispred nas su bili postrojeni muslimanski vojnici sa uperenim puškama. Naredili su nam da legnemo i odmah su otvorili vatru po nama. Od prvog rafala ubijena je moja majka, koja je bila uz mene zbijena sa sestrom koja je tada imala 5 godina. Obadvjema ručicama držala se za skut majčine haljine. Ja sam prva pala, a one preko mene. Pala sam glavom u neku udolinu gdje je bila neka tečnost, voda ili krv – ne znam. Osjećala sam da me guši krv koja je tekla iz tijela strijeljanih.
Kao kroz san čula sam pucnjavu i jauke. Izgubila sam svijest. Kad sam se probudila bio je skoro mrak. Čuli su se glasovi nekoliko vojnika koji su provjeravali da li slučajno ima još neko živ. U mojoj blizini, a svi smo bili u gomili, sinčić Krste Vaskovića, koji je imao 7 godina, bio je ranjen. Molio je SS vojnike da ga ne ubiju. Ubrzo je odjeknuo pucanj i dječiji glas je zamukao.
Kraj mene je ležao mrtav moj stric sa djetetom u naručju starim dvije godine i baš njegova krv me je gušila. Uzela sam njegovu šubaru i koliko-toliko se zaštitila. Nekoliko dana kasnije ponovo su došli SS vojnici. Baš pored mene počeli su kopati rupu. U jednom momentu čula sam kako je neko od onih koji su kopali rupu za mrtve rekao: Aman, ovo je dijete živo? Drugi je odgovorio: Gdje će toliko dana živjeti! Drmali su me za kosu, a ja sam lice pokrila rukama, moleći ih da me ne ubiju. Rekli su da neće. Odnijeli su me u moju kuću, gdje je bio jedan njemački oficir. Tu sam i prenoćila. Ležala sam iscrpljena i izbezumljena u uglu sobe, ulijepljena krvlju. U mene su gledali kao u neko čudovište.
Sjutradan su me zamotali u ćebe, ubacili u vojni kamion i krenuli cestom prema Koraju. Već 7 dana ništa nijesam jela. Tražila sam u Čeliću malo vode, ali mi nijesu dali. Tumač mi reče: Ukoliko se napiješ vode, umrijećeš.
U Čeliću je do mene, na moju nesreću, došao jedan ustaša koji je izvadio pištolj i poveo me iz kuće da me ubije. Na moju sreću, naišao je njemački oficir koji me je dopratio, uzeo me za ruku, poveo i spasio me – sjećala se Vaskovićka.
Pripadnici Handžar divizije posebno su se istakli po bezdušnosti i bestijalnosti u masakriranju ranjenih partizana, koje su, zahvaljujući dojavama zelenokadrovaca i ustaša, pronalazili i zarobljavali u improvizovanim skloništima i bolnicama širom sjeveroistočne Bosne , Srema i Posavine.
Nakon jedne takve akcije i ubistva grupe partizana iz baze, pohapsili su 218 seljana Jablanice, Mačkovaca, Tobuta, Vukosavaca i Lopara. Doveli su ih u Lopare, gde je, kad je pala noć, „na treći dan pravoslavnog Vaskrsa 1944. godine“, započeo grozomorni pir, prebijanja metalnim šipkama, vješanja o grane stare lipe, a potom – kako je kasnije svjedočio jedan od uhvaćenih krvopija – ako bi ko i preživo sve to, radio je nož…
Prenosimo i pisanje Glasa Srpske o istom događaju 17. mart 2017
ZABRĐE – U ugljevičkom selu Zabrđe do prije 8 godina živjela je baka Jelka Vuković koja je kao 14-godišnja djevojčica preživjela pokolj zloglasne 13. SS “Handžar” divizije zahvaljujući tome što je punih pet dana i noći promrzla pod snijegom ležala zajedno sa 40 strijeljanih, pretvarajući se da je mrtva.
I poslije skoro sedam decenija od zle kobi, kod ove starice nisu izblijedile slike pokolja najmilijih majke, sestara, brata i svih u selu.
17 marta 1944. godine 13. SS “Handžar” divizija izvršila je svirep zločin na prostorima sjeveroistočne Bosne, koja je bila u sastavu NDH. Ova vojna formacija bila je sastavljena dijelom od njemačkih oficira i podoficira te većinom od bosanskih muslimana, ustaša koji su se zakleli da će ubijati i klati sve što ne nosi fes.
Baka Jelka se prisjeća da su prvo pobili susjednu familiju Bojanić, a zatim stigli i do zaseoka Vaskovići, gdje je ona živjela. Oko 40 seljana, zarobljenih po kućama, ustaše su dovele pod obližnju krušku. Njenog oca i još dvojicu ljudi zatvorili su u magazu, čuvajući ih za kopanje rovova i grobnica, a ostalima naredili da legnu, poslije čega su počeli nasumice da pucaju po nedužnom narodu.
Među njima je bilo najviše žena i djece, od kojih je najmlađe imalo samo šest mjeseci. Prije nego što je pala, priča, vidjela je kako joj ubijaju majku i dvije godine mlađu sestru. Među ubijenima bile su još njene dvije sestre i brat.
– Pala sam na lijevu stranu i šakama pokrila lice. Poslije pucnjave krenuli su udarati nogama strijeljane kako bi provjerili da li ima živih i sjećam se da se jedno dijete javilo poslije udarca vojničkom čizmom i molilo za život, ali uzalud – prisjeća se baka, kao i to da je pet dana pod snijegom ležala nepomično do mrtve sestre i majke.
I ko zna koliko bi Jelka još ležala i da li bi izdržala hladnoću da ustaše nisu odlučile da pokopaju mrtve. Iskopali su jamu odmah do njenih nogu pa je djevojčica bila prva na redu.
– Tad sam prvi put poslije pet dana skinula ručice sa lica i molila da me ne ubiju. Došao je njemački oficir i naredio da ne pucaju u mene i tako sam ostala živa. Ukočena od promrzlina nisam mogla ni da ustanem pa su me vojnici odnijeli u kuću – priča baka Jelka.
Zahvaljujući angažovanju njemačkog oficira primljena je u brčansku bolnicu, gdje je provela 18 dana. Sudbina joj je i tamo bila naklonjena pa je u bolnici upoznala humanu medicinsku sestru Dušanku Savić iz semberskog sela Magnojević koja je djevojčicu usvojila kad je saznala da se nema gdje vratiti.
Ubijeno 240 žrtava
Za dva dana, 17. i 18. marta 1944. godine zloglasna 13. SS “Handžar” divizija ubila je samo u Zabrđu, odnosno zaseocima Todorovići – Bojanići, Vaskovići i Jelići 240 nedužnih civila od ukupno 338 žrtava Drugog svjetskog rata iz ovog sela. Tako su, poslije progona, u ovom mjestu osnivana familijarna groblja kako bi sahranili mrtve
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: „Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu“.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala TDportal.info
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal TDportal.info, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala TDportal.info , te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Please follow and like us:
0
20
20
20
