ČUVARI SRPSKE KRAJINE
Od Gospića, preko Smiljana, do Jadovna danas živi desetak srpskih porodica, za razliku od prije poslednjeg rata, kada je tu bilo više od 50 odsto srpskog stanovništva, a gospićko-smiljanski jerej Dragan Mihajlović u Smiljan dolazi kada dođu turisti, koji bi, osim rodne kuće Nikole Tesle, htjeli da vide i unutrašnjost crkve u kojoj je njegov otac, prota Milutin Tesla službovao, a svjetski poznati naučnik kršten.
Podno Velebita Medak odolijeva!
„Nekada se živjelo dobro i lijepo. I danas se živi dobro i lijepo, samo nema ljudi. Tu smo i živimo. Prije se živjelo bolje jer smo se imali s kim igrati i svađati, rasti i odrastati. A danas, danas nema ko rasti i odrastati. Mladih nema, a mi ovako mladići od šezdeset i sedamdeset, održavamo život i održavamo Medak. I održaćemo ga.”
Ovdje djetinjstva nije bilo, ponavlja čika Božo. Ljeti se radilo da se pomogne ocu i majci, a zime su bile duge i hladne.
„Snjegovi su nekada bili veliki zato što sam ja bio mali, a sada su snjegovi manji zato što sam ja narastao pa sam ja sada veliki”, zbori kroz smijeh Božidar Travica.
Na pitanje može li se sa penzijom sastaviti nekako kraj s krajem, odgovara nam: „Može i bez penzije, ovo je Lika, moj ti brate. Samo dođi i radi, ne treba ti kakva penzija. Moj otac je nas sedmoro odhranio bez penzije, ne treba ti nikakav novac samo dođi u Medak i radi”, kaže Božidar Travica.
Medak trenutno nema budućnost kaže Božidar. Ali zahvaljujući tome što su počeli sa farmama, Medak lagano oživljava.
Za vremenima starim žali i Dušan Maoduš. Djetinjstvo, kaže, kao da je juče bilo. On nije baš optimista. „Teško da će se nešto promijeniti, a glavni razlog je što se mladi slabo vraćaju u rodni Medak”, veli Dušan.
Postoji narodna izreka „Lika sav svijet naseli, a sebe ne raseli” kažu mještani. Ali ona ovdje ne važi. U naselju Medak, devedeset prve je bilo preko pet stotina, a danas tek nešto više od pedesetak stanovnika, zbori predsjednik mjesnog odbora Mirko Zagorac prisjećajući se tih starih dobrih vremena, vidno potresen. I žaleći za njima.
„Nekada se ovdje lijepo živjelo. Bila je sloga i bilo je naroda. Puno se radilo, to jeste tačno, škrta je zemlja, ali se živjelo lijepo.”
Svaka životna priča je priča za sebe. Tako i Mirkova. U Medak se vratio iz izbjeglištva čim su se za to stekli uslovi. Danas, ovdje podno Velebita, Mirko, u kući, živi sam.
„Živim sam. Žena mi je preminula dok smo bili u izbjeglištvu u Srbiji. Djeca su mi ostala tamo. Sin mi vodi KUD Krajina. Ja nisam mogao ostati tamo. Tu sam vratio sam se prije 15 godina. Borim se kroz taj Mjesni odbor za bolji život mještana. Isposlovao sam uz tešku muku, pomoć onima koja je ona bila neophodna. Ja imam mirovinu. 1400 kuna. Nekako se preživljava.”
Sela Medačkog džepa, postala su nažalost, poznata u cijelom svijetu, zbog zločina nad srpskim stanovništvom, koje je Hrvatska vojska počinila ovdje u septembru 1993. Mirko nam reče kakva je danas saradnja sa predstavnicima vlasti Republike Hrvatske.
„Medak je prije rata bio čisto srpsko mjesto. Međutim pošto se mlađi ne vraćaju, a stariji izumiru, on će vrlo brzo biti hrvatski. Saradnja sa Hrvatima ovdje je dosta dobra. I oni su stradali, i oni izumiru. Ovdje niko nema perspektivu”, kaže Mirko.
Nisu zadovoljni mještani ni političkim predstavnicima Srba. Nisu kažu uradili dovoljno da narodu život ovdje bude bolji. Stoga ih okuplja, samo crkva. U naselju Medak, prkosno i ponosno stoji Manastir Usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja. Sagrađen je 1884. Godine. Prije njega ovdje se nalazio hram koji se izgrađen za vrijeme mitropolita Atanasija Ljubojevića. Ispred manastira, dočekao nas je jerej Dragan Mihajlović, paroh Gospićko-Smiljanski, podsjećajući da je odlukom Eparhijskog Upravnog odbora ovaj hram pretvoren u Manastir.
„U Manastiru nema monaha, a njime upravlja Episkop Gornjekarlovački Gerasim. Pored hrama nalaze se ostaci parohijskog doma, u kojem je živio monah Georgije” kaže jerej Dragan
Napominje jerej Dragan da je u tridesetak sela na ovom prostoru nekada živjelo nekoliko hiljada stanovnika, danas tek 160. Tek sedam crkava je u funkciji. U sjedištu parohije, u gradu Gospiću – nema crkve. Do skora je na njenom mjestu bio – parking. U blizini su Smiljane, i Hram Svetih apostola Petra i Pavla gdje je svojevremeno službovao prota Milutin Tesla, a i selo Raduč, u kojem je Milutin i rođen.
„Ponosan sam što služim u parohiji u kojoj je svojevremeno službovao prota Milutin Tesla”, zaključuje jerej Dragan Mihajlović.
Nakon svega što se ovdje izdešavalo za vrijeme drugog svjetskog rata i tokom rata devedesetih, teško da ovaj kraj ima perspektivu, rekoše nam, prije nego što nastavismo dalje – mještani. Danas, se, kažu nam, okupe tek jednom u godini. Sedmog jula. Tada dođu sa svih strana, obiđu uglavnom prazne i poluprazne domove i prisjete se rodnog Velebita. Srcem, dušom i putokazima vođeni.
Gornji Kosinj – mjesto koje nestaje: Borba s poplavama i pripremni radovi za izgradnju HES Kosinj i HE Senj 2
Gornji Kosinj
Uznapredovali su pripremni radovi za izgradnju HES Kosinj i HE Senj 2. Bit će to prvo znatnije ulaganje u energetske potencijale obnovljivih izvora realizovano na tlu Hrvatske. Ovo znači da će pod vodom novog kosinjskog jezera nestati Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i mnoštvo inače opustjelih zaseoka
Pitoreskna i prostrana Kosinjska dolina je u dotursko vrijeme bila u posjedu plemića Frankopana. Tu je štampana i prva knjiga u ovom dijelu Evrope, bujao je život, ali ga je uvijek određivala rijeka Lika čije su bujične poplave definisale tempo, dinamiku i opsege života u ovom dijelu Like. Svakako ne bez razloga Kosinjani i danas svoj zavičaj nazivaju rajem na Zemlji. Iz raja je utekla i batina, a Kosinjani u bijeli svijet. Unatrag 100 godina broj žitelja Kosinjske doline smanjio se za deset puta.
Izgradnjom HE „Sklope“ problem poplava se trebao riješiti, ali su svoj crni doprinos problemu poplava dale klimatske promjene pa se unazad 30-40 godina snijeg na Velebitu otopi za prve jače južine i krenu bujice prema dolinama. Tako se događa da poplavljeni Kosinj zamalo svake godine bude medijska TOP tema. Obilaze ga političari i „zabrinutih lica suosjećaju s preostalom šačicom stanovnika“, danas demografski pustog i ostarjelog kraja.
Gornji Kosinj
-Trenutno u Gornjem Kosinju živi manje od 90 duša. S okolnim mjestima niti 150. Ove godine smo imali osam ukopa i dva krštenja. Ovdje sada žive uglavnom stariji ljudi, skoro svi preko 80 godina. Između dva svjetska rata u cijelom Kosinju je živjelo više od 12 hiljada ljudi. S obzirom na sadašnju strukturu stanovništva i najavljene projekte ovdje u Gornjem Kosinju svakako nema budućnosti. Ono što nisu potopile najveće poplave iz 1937. godine uskoro će potopiti novo jezero.
Gornji Kosinj
Nova brana HES Kosinj graditi će uzvodno, kojih 500-tinjak metara od poznatog Kosinjskog mosta. Radovi HEP-a na terenu su započeli spojnim putem od Studenaca do Mlakve.
RADUČ – Selo za devetero
“Aoj, Liko, voli li te iko”, otelo nam se spontano u vožnji pustom cestom, pod kišom što je uporno natapala sivi lički krš koji zaklanja pogled na Raduč, selo ukopano podno vrhova Svetoga brda. Do nekoliko središnjih kuća sela, u kojem je oduvijek uglavnom živio srpski živalj, probijamo se uskim blatnjavim putem punim rupa, što bez dobre amortizacije nije lako podnijeti. Iz nekoliko se dimnjaka puši, što ohrabruje i upućuje na vatru života koja plamti unutar kućnih zidova.
Očito nenavikao na došljake, iz dvorišta nas, strehom zaklonjen od kiše i neugodnog vjetra, promatra domaćin. Mali, dobro uhranjeni mješanac laje na nas u znak dobrodošlice.
– Pasje je vrijeme, uđite unutra – poziva nas brko u kuću.
Dok njegova supruga baca cjepanicu u vrelu peć, domaćin nas nudi domaćom ličkom šljivovicom.
– Raduč vam je zaboravljeno selo – počinje Josip Petanović, bivši krim-inspektor granične policije, koji je sa suprugom Marijanom u Raduč doselio iz Valpova prije petnaest godina, ubrzo nakon “Oluje”. Kuću u kojoj žive potpuno je obnovio i misli je otkupiti od dosadašnjeg vlasnika Jovana Ćelića, koji od 1995. s obitelji živi u Vojvodini. S njim ga je ubrzo nakon rata povezao prijatelj iz zadarskog zaleđa.
U planu poslovna zona
Kada je doselio u Raduč, u njemu je, priča nam, živjela samo jedna baka.
– Jovan mi je dao punomoć za obnovu, jer se on ne misli vraćati. S njim sam u odličnim odnosima, kada on i supruga dođu spavaju kod mene – kaže Josip Petanović. On i supruga jedini su Hrvati u Raduču. Zanima nas što ga je iz Slavonije dovuklo u ovu ličku pustopoljinu i osjeća li se danas manjincem.
– Potječem iz seljačke porodice, a ovamo sam se nakon penzije došao baviti poljoprivredom. Grad Gospić je dao nešto zemlje, imam četiri krave i traktor, pa prodajem mlijeko, vadim krumpir, obrađujem vrt. Ovdje je čist zrak i najzdravija voda u zemlji. Moj djed, Ličanin iz Podlapače, otišao je trbuhom za kruhom u Slavoniju, a ja sam se, eto, vratio u Liku. Ma kakva manjina, ja sam najmlađi u selu, svi se pomažemo, čestitamo i katolički i pravoslavni Božić. Imam ja rodbine i u Srbiji – objašnjava 58-godišnji Josip.
Pitamo koliko ih je u selu. Josip se hvata za brk, prebrojava mještane.
– Ilija, Dane, Dara… – nabraja, pa u sebi iznova zbraja. – Ima nas devetero koji tu stalno živimo. Sedmero je pravoslavaca i nas dvoje Hrvata. Od toga broja, ukupno je šestero povratnika. A preko ljeta nas zna biti i dvadesetak.
Hoće li i kada brojne napuštene kuće u selu dobiti vlasnike?
– Najveći su problem nerazjašnjeni vlasnički odnosi. Mnogi obnovu nisu ni tražili, jer su drugdje započeli s novim životom, a mnogi su i pomrli. Teško je ovdje živjeti, nema ni javne rasvjete, ni trgovine, ničega. Po hljeb idemo u Lovinac ili u Gospić. Pa ipak, u Raduču se planira otvoriti poslovna zona, punionica vode, skladište za voće i povrće, a u pripremi su dozvole za zemljište – priča Josip, kojega u selu zbog dobre informiranosti zovu načelnikom.
U posjetu mu dolazi komšija, 72-godišnji Nikola Kuprešanin: u penziji je osam godina, živi u Splitu, a u selu svojih roditelja živi od proljeća do jeseni. Lička mu zima teško pada.
– Došao sam radi kolinja, u obližnjem ću Lovincu kupiti pršute, plećke, pancetu, kobasice – priča Nikola.
Odlazimo do 85-godišnjeg Dane Miščevića, najstarijeg mještanina Raduča, koji sam živi u obnovljenoj kući. Iz izbjeglištva u Srbiji vratio se 2001. nakon šestogodišnjeg životarenja na beogradskoj kaldrmi. Supruga mu je umrla još 1998. U Zagrebu ima brata i sestru.
– Ubija me samoća. Volim kada mi netko dođe, a na rakiju katkada pozovem i Cigane koji beru pečurke – iskren je Dane. Krupnom se šakom gladi po licu, dok mačak tiho prede na stolici kraj peći.
– Ipak, ovdje sam svoj na svome i to ne bih mijenjao nizašto na svijetu. Oduvijek sam se bavio poljoprivredom, imam nešto penzije, desetak ovaca i kokoši, pa dok ide, ide – govori Dane. Sretan je, kaže, jer se malobrojni mještani u selu pomažu.
Je li imao ikakvih problema otkada se vratio, pitamo ga.
– Nikada, osim malog incidenta kod Gospića, kada sam jednog čovjeka pitao da me prebaci do grada. Upitao me jesam li grešan. Nijesam, odgovorio sam mu, na što mi je on kazao da se ne kaže nijesam nego nisam i da onda idem piške – prepričava.
Vitalan starac samotne večeri krati gledanjem televizije, no politika ga nikada nije previše zanimala.
Iz davnina nas u stvarnost vraćaju zimski dani, koji se u Lici čine još kraćima nego drugdje. U dijelu sela razrušena pravoslavna crkva i pokraj nje ostaci nekadašnje škole. Djeluju sablasno. Jedna od kuća uz cestu je na prodaju. Čeka novi život.
Prije rata 336 mještana
U Raduču je pred početak rata, prema popisu stanovništva iz 1991, živjelo 336 mještana: njih se 300 izjasnilo kao Srbi, ostatak se svrstao pod ostale. Prema posljednjem popisu, onom iz 2011, selo je brojalo svega 12 stanovnika te ovom selu uslijed dramatičnog opadanja broja stanovnika prijeti potpuno izumiranje.
