Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj svih ponašanja koje povezujemo s “dobrotom” te je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa. S druge strane, manjak empatije temelj je većine destruktivnih i nasilnih ponašanja, odnosno svega što povezujemo sa “zlom”. Zločini se događaju zbog manjka empatije prema žrtvama. Ratovi se događaju zbog manjka empatije prema drugim skupinama ljudi. Manjak empatije omogućuje psihopatima da svoje žrtve tretiraju kao objekte i sredstvo za zadovoljavanje svojih želja.
Sinoć (četvrtak, 29. maja) u Ugljevičkoj Plavoj sali CzK održano je druženje i razgovor na temu „Empatija – temelj ljudske povezanosti“. Pomenuto predavanje održali su Ljubica Mlađenović dipl. pravnik i porodični savjetnik u edukaciji i Nermin Zejnilović menadžer za inovacije. Zajedno sa prisutnom publikom tražili su odgovore na pitanja o uzrocima nestanka empatije, posljedicama koje izaziva nedostatak empatije i načinu vraćanja iste.
U psihologiji, termin Empatija se upotrebljava da označi proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Empatija predstavlja neposredno saznanje osećanja, želja i namjera drugih ljudi, za razliku od simpatije koja podrazumijeva saživljavanje sa osjećanjima bliskih ljudi, saučestvovanje u emocionalnom stanju drugih. Npr. kada putem empatije otkrivamo strah ili bol drugog lica, mi prvenstveno znamo šta oni osjećaju, a kada preko simpatije doživljavamo ova osjećanja koja imaju nama draga lica (brat, sin, žena), tada i sami proživljavamo, osjećamo strah ili bol.
„U vrijeme kad ljudima vladaju društvene mreže i svaki dio života je nebitan, ako se nije objavio zaboravili smo na ono ljudsko. Empatija znači da drugom čovjeku priznajemo emociju, iskustvo i priču, a ne moramo da se složimo sa njim.
Posljedica nepostojanja empatije je sve vidljivija u svakodnevnoj komunikaciji, poštovanju tuđeg vremena, emocija itd. Današnjem čovjeku uspjeh se mjeri kroz lična dostignuća, samodovoljnost i otuđenost. Potrebno je okrenuti se pravim vrijednostima, vratiti emociju, jer ona se oblikuje kroz odnose. Postojanje emocije u porodici, prenosi se i na školski ambijent, poslovni ambijent, komšijski itd.
Razgovarajmo i družimo se, čovjek je socijalno biće! Shvatimo da empatija nije slabost, već ljudska snaga! Ona je most, a ne sredstvo razdvajanja. Dotaknućemo se i empatije u poslovnom okruženju i značaja iste u postignućima. Koliko je empatija značajna u poslovnom okruženju govoriće moj saradnik Nermin Zejnilović – menadžer inovacija“, izjavila je za TD portal predavač Ljubica Mlađenović, diplomirani pravnik i porodični savjetnik u edukaciji.
Koje vrste empatije postoje?
Ono što je manje poznato je činjenica da postoje dvije potpuno različite vrste empatije. Prvu možemo nazvati “plitkom empatijom” i zapravo se radi o najčešćoj definiciji empatije – mogućnost da se stavimo u “tuđe cipele”, da vidimo svijet “tuđim očima” te da “pročitamo” tuđe emocije.
Drugim riječima, empatija se promatra kao mentalna sposobnost poput one da zamislimo neke buduće scenarije ili da rješavamo probleme na temelju prošlih iskustava.
U ovom kontekstu, empatija ne podrazumijeva nužno “dobrotu”, a prema psihologu Paulu Gilbertu upravo je zbog empatije moguće mučiti druge ljude.
Bez empatije, osoba koja muči drugu osobu ne bi imala koncept o patnji koju uzrokuje, a upravo zato što se može “staviti u tuđe cipele” ta osoba zna da uzrokuje bol.
Zašto je važna duboka empatija?
Drugu vrstu empatije možemo nazvati “duboka empatija”. Ova vrsta empatije više je od same mentalne sposobnosti da zamišljamo što drugi ljudi osjećaju – duboka empatija je mogućnost da doista osjetimo ono što drugi ljudi doživljavaju.
Drugim riječima, to je mogućnost da doista “uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove osjećaje i emocije. Razdvojenost između nas i te osobe nestaje te na neki način gotovo postajemo ta osoba.
Ako osjećate “duboku empatiju”, tada za vas postaje nemoguće nanijeti nekome bol ili patnju, barem ne namjerno. U tom se slučaju užasavate tuđe boli baš kao što se užasavate vlastite boli, odnosno ne želite nauditi drugim ljudima baš kao što ne želite nauditi sebi.
Zanimljiva je i činjenica da ove dvije vrste empatije nisu nužno povezane, što je vidljivo iz primjera s mučenjem. Također, moguće je da osoba posjeduje “duboku empatiju” dok joj istovremeno manjka “plitke empatije”.
Osoba može imati snažnu mogućnost osjećati tuđe emocije i patnju, no istovremeno ne posjedovati vještinu čitanja emocionalnih signala ili gledanja stvari iz tuđe perspektive.
To je moguće jer ove dvije vrste empatije imaju drugačije izvore – prva je kognitivna (mentalna), a druga afektivna.
Empatija i religija
Većina moralnih učenja u svim svjetskim religijama može se ukratko sažeti na sljedeći način: “Tretiraj druge ljude onako kako želiš da oni tretiraju tebe”.
Primjerice, u judaizmu postoji izreka: “Ono što ti je mrsko, ne čini svojim bližnjima. To je cijela Tora (zakon)”. Nadalje, katolici u Bibliji ističu zlatno pravilo ljudskog postojanja: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima.”
U hinduizmu postoji koncept koji se zove daya, a govori da bi trebali pokušati olakšati patnju svih ljudskih bića, uključujući strance i neprijatelje, jer su svi oni dio našeg postojanja.
Ovo je moralni imperativ koji proizlazi direktno iz “duboke empatije”, a također je i jedan od najljepših dijelova naše prirode.
Autor: D. Todorov / TD portal
Foto i Video: TD portal
