Te sunčane aprilske subote biciklističku turu započeo sam na Železničkoj stanici u Šidu gdje sam sa svojim dvotočkašem sišao sa voza. Nakon toga sam do Sremske Rače pratio trasu pruge Šid–Bijeljina koja je ugašena prije 20 godina. Sem stanice u Šidu koja je u funkciji zbog saobraćaja ka Beogradu, sve ostale na tom putu – Adaševci, Morović, Višnjićevo i Sremska Rača – zapuštene su, pune smeća, u nekima su ostavljeni dijelovi namještaja, mape, signalizacija, a u jednoj čak i cijeli (zaključani) sef! Pruga je građena u dvije etape: do od Šida do Sremske Rače dug 22 kilometra završila je 1912. godine Austrougarska, dok je dio od Sremske Rače do Bijeljine od 22,5 kilometara sagrađen u FNRJ 1950. godine. Putnici su prvo putovali “ćirom”, da bi kasnije tokom šezdesetih bili uvedeni šinobusi. Poslednji je tuda prošao u junu 2005. godine.
Stanica u Šidu je nekada, dok su iz Beograda išli vozovi za Zagreb, bila tranzitna. Danas je to poslednja stanica na trasi od Beograda ka zapadu. Naš “kraj svijeta”. U solidnom je stanju mada natpis na fasadi navodi na drugačiji utisak: i u ćiriličnom i i latiničnom imenu grada fali po jedno slovo – u ćiriličnom natpisu to je “i”, a u latiničnom je “Š”, tako da natpis “Šid” djeluje kao neki rebus ili anagram.
U Adaševcima stanica je napuštena, na fasadi više nema ni natpisa sa imenom sela. Pruga se nazire ispod svijetlozelene trave. Pored stanice je vaga za mjerenje. Ulazim u staničnu zgradu u kojoj su očigledno sve donedavno boravili migranti – razbacan namještaj, dijelovi garderobe, posuđa…
Nastavljam dalje ka Moroviću. Zgrada železničke stanice je napuštena kao i ona u Adaševcima. Ispod lukova gdje su nekad putnici čekali voz za Šid ili Bijeljinu, sada su naslagana nečija drva za ogrjev. Pored je neko zasadio salatu.
Morović je svakako jedno od vojvođanskih sela sa najljepšom geografijom i arhitekturom. Na ulazu u selo diže se rimokatolička crkva Svete Marije sa malim grobljem oko nje. Hram iz 18. vijeka sa romaničkim i gotskim elementima i sa rijekom Bosut koja teče odmah pored nje djeluje kao da je u francuskoj Provansi. Nažalost, kao i mnoga druga sela – potpuno zapušteno. A ima sve: nalazi se na ušću Studve u Bosut, odmah pored auto-puta, ima dva prelijepa čelična mosta u centru grada, tri crkve (dvije rimokatoličke i jednu pravoslavnu), ostatke srednjovjekovne tvrđave iz 14. vijeka; poznato lovište i restoran… Otvoreno je i nekoliko pansiona. Ipak, selo djeluje zapušteno i zanemareno, mnoge kuće su prazne ili čak srušene, u centru je većina lokala prazna… Morović bi mogao da bude srpski turistički biser… ali nije.
Posle Morovića nastavljam dalje putem koji ide ka jugu, uz Bosut i avetinjsku prugu što presijeca guste Bosutske šume.
U Višnjićevu, selu slavnog guslara, železnička stanica je takođe napuštena. Na njenoj fasadi se ipak još uvijek vidi natpis sa imenom sela, a oko nje procvjetala su stabla japanskih trešanja. U samoj stanici nešto manje smeća nego u Adaševcima. Čini se da je poslednja stanarka (žena šefa stanice?) bila ljubiteljka krojenja jer su na podu složeni stari kompletni magazina “Burda”.
Pored napuštene stanice mirno pase stado ovaca dajući cijelom prizoru dimenziju neke uvrnute distopijske pastorale.
Idem dalje, kroz guste Bosutske šume u pravcu juga i Sremske Rače, poslednjeg sremskog sela na granici sa Bosnom, ujedno i poslednjem na srpskoj trasi avetinjske pruge.
Železnička stanica u Sremskoj Rači malo je izvan sela. Usred pruge ispred stanice – izraslo je drvo. U stanici su ostale razbacane stvari, između ostalog i veliki zidni pano “Pregled signalizacija Jugoslovenskih železnica”, a u jednoj od kancelarija i veliki, teški – zaključani – sef. Pored stanice nalazi se veliki objekat koji je neko, očigledno pred gašenje pruge 2005, počeo da gradi, ali je na kraju odustao.
Nastavio sam ka selu Bosut koje se nalazi na ušću rijeke Bosut u Savu i iznenadio se kada sam pred sobom ugledao granični prelaz. Naime, ako hoćete iz Sremske Rače u Bosut, morate da “uđete” u Srbiju iako su oba sela u Srbiji. Izvadio sam ličnu kartu i rekao da nisam ni izlazio iz zemlje. Mladi policajac se nasmejao: “Ušao si u selo kroz šumu, jel tako? Kakav je put, ima li bara?”
Na internetu je moguće pronaći nekoliko vijesti iz proteklih 10 godina o sastancima čelnika Bijeljine i Šida koji su pokretali temu obnove “avetinjske pruge” između ova dva grada.
Kada sam pretprošlog ljeta radio intervju sa Goranom Vesićem, tadašnjim ministrom saobraćaja i infrastrukture, rekao mi je da Hrvati ne pokazuju interesovanje za revitalizaciju železničkog saobraćaja na toj trasi, pa će prioriteti Infrastrukture Železnice Srbije i Srbijavoza biti pružni pravci prema Temišvaru (preko Vršca) i prema Budimpešti (preko Subotice). Pad nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. odložio je otvaranje pruge ka Subotici, a i o Temišvaru se više ne govori.
Zanimljivo je da je jedna slična “bočna” pruga u Sremu ostala u životu. Naime, železnička veza između Rume i Šapca preživjela je sve sječe od kraja sedamdesetih kada je počelo ukidanje pojedinih železničkih pravaca u Vojvodini, do poslednje iz 2022. kada je odlučeno da se demontira čak 435 kilometara pruga na 15 železničkih pravaca u Vojvodini. Tako između Sente i Kanjiže, Bečeja i Vrbasa, kao i Karavukova i Bača vjerovatno više nikada neće saobraćati vozovi. Međutim, iz Rume možete da stignete vozom u Šabac, postoji pet polazaka dnevno u oba pravca (vikendom jedan manje), a stanice na toj trasi – Buđanovci, Nikinci, Platičevo i Klenak su u funkciji, ali su zapuštene i naružene isto kao ove na avetinjskog pruzi Bijeljina–Šid.
Pad nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra pretprošle godine, po svemu sudeći udario je, čini se, poslednji ekser u kovčeg u kojem su sahranjeni snovi o obnovi pruge koja spaja Srem i Semberiju.
